''Crystal,tvoje stanje je sve bolje i bolje. Ponosna sam na tebe.''-rekla je doktorica Bexlaham.
Nasmiješila sam se jednim od svojih slabašnih osmijeha i zakopčala košulju.
Mama me potapšala po leđima i uputila mi jedan ohrabrujući pogled.
''Ako ovako nastaviš,pobijedit ćeš svoju bolest i onda ćemo moći zajedno posjetiti Disneyland!''-veselo je uskliknula malena djevojčica koja se držala za rub mamine jakne. Ta malena djevojčica je moja sestra Kyra. Kimnula sam i posjela ju na sebe. Igrala se pramenovima moje crne kose. Uzdahnula sam i usmjerila pogled na doktoricu. Znam da me samo pokušava ohrabriti...znam da neću poživjeti još dugo,bolest će me dokrajčiti.
''Rak pluća nije nešto što se može olako shvatiti. Srećom,na vrijeme smo ga primjetili i počeli liječiti. Sve bi trebalo biti u redu iako..Crystal,ne sviđa mi se tvoj pesimizam. To ti može samo odmoći.'' , doktorica mi je uputila jedan zabrinut pogled.
Okrenula sam lagano očima i pogledala prema prozoru. Uzdahnula sam. ''Budimo realni. Umrijet ću još do kraja ove godine.''
Sestrina ruka je tupo pala na njeno koljeno. ''C-Crystal..?'' Oči su joj se napunile suzama. Istina,ima pet godina,ali jako dobro razumije što znači smrt. Tatu smo izgubile prošle godine. Umro je iz istog razloga zbog kojeg ću i ja. Postoji mala mogućnost da,osim mene,ga je i nasljedila moja sestra. Još je nismo podvrgnuli testiranju.
Podragala sam je po kosi i zagrlila. ''Oprosti Kyra..'' Ne smijem tako govoriti pred njom,ali jednostavno mi izleti nekad. Mislim...što prije shvati da je život sranje to će joj lakše biti. Nikad joj nisam čitala bajke ni govorila kako sve ima sretan završetak. Nisam joj htjela glavu napuniti glupostima. Nema tu sretnog završetka. Samo bol i patnja,to je ono od čeg' se život sastoji. Barem se tako meni čini.
Svaki poziv na grupu potpore sam odbila. Kakva potpora kad znam i sama da ću umrijeti.
Kad smo se konačno vratili doma,zatvorila sam se u sobu kao i inače. Uzela sam sa stolića pored kreveta glazbenu kutiju. Sjela sam na prozorsku dasku i navinula je. Svirala je divnu uspavanku. Stavila sam je ispred sebe i zagrlila svoja koljena. Tata mi je dao ovu kutiju. Imam osjećaj da svaki puta kada kutija zasvira...njegova duša se vrati,kao da on sjedi pored mene i sluša je samnom. Kao nekad.
Ne razumijem koncept života...rodimo se da bismo umrli,koja je svrha ovoga?
Nisam primjetila kad je mama ušla,samo sam je vidjela da stoji pored mene i sa suzama u očima gleda kutiju.
Vratila sam pogled s nje na kutiju i uzdahnula. Sve bi bilo lakše da je on ovdje.
Mama je šmrcnula i obrisala suze. ''Uhm,došla sam ti javiti da je večera gotova..'' Izašla je iz sobe pokušavši sakriti ostale suze koje su je izdale.
Kutija je završila svoju pjesmu i ja sam zatvorila oči pokušavajući zadržati svoje suze.
Stisnula sam zube i ustala. Odložila sam kutiju na svoje mjesto i spustila se dolje u kuhinju. Stol je već bio postavljen...za četiri osobe kao i uvijek. Jedno mjesto za mamu,Kyru i mene. Četvrto je tatino. Otkad je otišao,za večerom više ne pričamo. One jedu,a ja prekopavam vilicom po svom tanjuru i gledam u tatino mjesto. Mama ne dopušta gostima da sjednu na njegovo mjesto i nikad ne spava na njegovoj strani kreveta. Nekad se pravi da priča s njim. To mi svaki put iznova raspara srce...teško je gledati je takvu. Kyra je neko vrijeme tvrdila da ga vidi,a ja od tad ne pričam mnogo. Bolest mi se pogoršala iako me doktorica pokušava motivirati lažnim ohrabrenjima da se bolest povlači. Nisam glupa,osjetim i sama da je sve gore i gore. Pola svog života provela sam po bolnicama i testirali su na meni par lijekova koji su kao trebali pomoći pri liječenju raka,ali ni jedan nije bio uspješan. Već odavno sam se pomirila s tim da umirem,ali zadnjih godinu dana jednostavno me plaši činjenica da će Kyra i mama ostati same. Mama neće biti u stanju brinut se za sebe,a kamoli za nju. Mislila sam da će mi to biti neka motivacija da se borim,ali to me samo još više spušta na dno.
