Six roses. (h.s.fanfic-croatian)//PAUSED!

9.-Garden of shadows.

''Rosie...'' Osjetila sam blag stresaj svog ramena. Otvorila sam oči i požalila. Oštra bol me prostrijelila kroz glavu i slika mi se zamutila da bi nakon nekoliko treptaja postala jasnija. Louis i Harry. Harry i Louis. Oboje sjede na rubu mog kreveta i zabrinuto me gledaju.
''Rosie,budna si..'' Louisov glas prodrmao mi je bubnjiće u ušima. ''Tako sam se preplašio kad si se onesvijestila.''
''Koja jebena Rosie?'' Podigla sam se u polusjedeći položaj,na laktove i pogledala ga nekim mrtvim pogledom.
Slijedeće sekunde njegov veliki dlan gladio je moju baršunastu kosu putujući dolje preko mog lica dok je njegov pogled bio zaključan u mojim očima. Gledao me s nekakvom dozom divljenja i čuđenja. Bezobrazno sam odmaknula glavu od njegovog dodira iako se više nije doimao tako prljavim i odvratnim,čak ni agresivnim. A pogled...nije bio onaj pogled 'posjedujem te' već neki blaži,neki koji sam prije vidjela u njemu. Onaj dječački pogled pun nevinosti i ljepote.
Sada su njegove oceansko plave oči putovale po uzorcima na pokrivaču,zvonile su nekom tužnom notom. Povukao je svoju ruku sebi u krilo i ostavio je tamo da se odmara.
''Tvoj alter ego,Crystal.'' Ovaj put je bio Harry taj koji se oglasio. 
''Moj šta..?'' Gledala sam ga zabezeknuto.
''Rosie je tvoj alter-ego. Tvoja druga svijest.'' Objasnio je,a meni su moždane vijuge počele raditi dvjesto na sat sakupljajući i pregledavajući sve moguće informacije. 
''Rosie je puno više vrištala.''
*
''Oprosti Rosie,morao sam! Natjerali su me!''
*
''Rosie,dopusti mi da te dotaknem,molim te! Neću te više nikada povrijediti!'
-
''Hoćeš reći...već..već su mi napravili ovo jednom?'' Tijelo mi je uzdrhtalo kad je mozak svario informaciju.
''Jesmo.'' Ovo je došlo iz njegovih usta,iz Harryevih usta!
''Kako to misliš..jesmo..Harry...''
-
''Harry ti joj reci! Bio si samnom! Reci joj! Rosie,slušaj ga.'' 
-
Protrnula sam,grlo mi se steglo,usta osušila i uskoro su se stotine suza spuštale niz moje problijedjelo lice. 
Trebam mnogo objašnjenja,živaca,snage i volje da ovo proživim i preživim.
Lagano sam odmahivala glavom. ''Ne,ne. Prestani mi lagati!'' 
''Rosie...'' Louisova ruka ponovno se smjestila na moju nogu kao da me pokušava smiriti.
''Odjebi!'' Lupila sam ga po ruci mičući je sa sebe i ustajući iz kreveta dok je mojom glavom još uvijek strujila užasna bol kao da sam pri padu u nešto udarila.
Zaključala sam se u kupaonicu te se naslonila leđima o vrata i uskoro skliznula po njima na pod. Pokrila sam usta rukom kako bih prigušila svoje jecanje. Da vidimo što sam sve saznala u proteklih mjesec dana...u mojoj kući već godinama živi duh koji se na neku foru uspio zaljubiti u mene,nakon mnogo godina moj najbolji prijatelj iz djetinjstva vraća se u grad potpuno drugačija izgleda i karaktera,siluje me sa svojim takozvanim prijateljima,nekoliko dana kasnije dolazi u moju kuću i počinje me daviti da bi me nakon toga zagrlio i rasplakao se nazivajući me 'Rosie' i ispričavajući mi se. Potom,saznajem da je 'Rosie' moj alter ego i da sam bila silovana kad sam bila u tom 'Rosie stanju uma',k tome je i Harry kao sudjelovao u tome?! Zašto mi mama nije ništa rekla o alter egu? Što se pobogu događa u mom životu? Ne mogu više razlikovati san od jave,istinu od laži ni pravo od krivog. 
''Crystal..'' Kucanje na vratima je vibriralo u mojoj kralježnici.
''Harry,što trebam napraviti da otjeram čudovišta?'' Moj glas zvučao je slomljeno i jadno.
''Samo trebaš zatvoriti oči i reći im da odu.'' Odgovorio je,a ja sam lagano kimnula ustajući s poda i okrečući se prema vratima,ali ne otvarajući ih.
Duboko sam udahnula i zatvorila oči. ''Odlazi.'' Glas mi je još uvijek zvučao nesigurno.
''M-Molim..?'' Progovorio je Harry s druge strane.
''Odlazi,Harry!'' Čvršće sam prozborila. 
''Cryst..-'' Želio je još nešto reći,ali prekinula sam ga. ''Odlazi,Harry!!'' Zašto tako jednostavna rečenica boli toliko jako?
S druge strane vrata više se ništa nije čulo. Osluškivala sam još par sekundi da budem sigurna te sam dlan lagano prislonila uz hladna vrata. Izdahnula sam i otvorila ih. Ispred njih nije bilo nikoga. Oči su mi prošle po cijeloj dužini hodnika tražeći poznatog kovrčavca,ali nije ga bilo. Stvarno je otišao. Što sam to napravila...
Laganim korakom, kao po vodi, vratila sam se u svoju sobu i za čudo nisam tamo zatekla Louisa. Pogled sam skrenula u desno te vidjela kroz prozor tamu. Samo crni raj i poneka zvijezda.
Legla sam u krevet ostavivši noćnu svjetiljku na mom ormariću da svijetli. Promatrala sam ples sjena na mojim zidovima. Koncentrirala sam se na njih,izbacujući sve ostale misli iz svoje glave i odlučila sam dodati još jedan citat na svoj zid. Ustala sam i iz ladice izvukla crnu boju kojom inače pišem i kist. Našla sam baš savršeno mjesto i velikim slovima ispisala: Welcome to the garden of shadows.
Nakrivila sam glavu u stranu i promatrala riječi koje sam ispisala te uzdahnula.  Svi smo mi samo sjene. Živi smo samo na svijetlu,a kad jednom nastupi mrak...nestanemo.

__________________________________________________________________
Kratko je? Je. Glupo je? Je. Imam blokadu? Imam. Znam što sam željela napisati? Znam. Jesam li uspjela? Ne.
Well,shit.
Sutra(nadam se) dobijate duži i detaljniji nastavak kao ispriku za ovu malo dužu stanku i za ovakav glup i kratak nastavak.
Toliko od mene za sad...
Stay awesome.

DarkCyborg
Ne bojte se sjena jer one samo znače da negdje sja svijetlo :)