Već dva sata leži na krevetu sva slomljena,u suzama i boli. Tu i tamo mrmlja nešto kao 'oprosti'. Ubija me to,ne znam što se dešava ni zašto je ovako uzrujana. Pokušao sam je zagrliti više puta,ali svaki puta bi me panično gurnula od sebe i preklinjala me da je ne diram i da je ne povrijedim.
Onda mi je nešto sinulo. Nešto za što se iskreno nadam da nije istina.
''C...što ti je napravio?''
''N-ne mogu...O-Oprosti Harry....t-trebala sam te s-slušati...ja..on me..'' Zagrcnula se i nastavila neutješno plakati,ovaj put dozvolivši mi da je stisnem u zagrljaj.
Znao sam odmah o čemu se radi. Ma pročitao sam gada čim je prismrdio ovamo.
''Osjećam se odvratno...Harry..''
''On je odvratan.''
''Oni.'' Slabašno je izgovorila.
Oni!? Bilo ih je više?
Nisam znao što bih rekao,bijes i tuga blokirali su svaku razumnu rečenicu koja je htjela izaći iz mojih usta.
''Moramo nazvati policiju.'' To je za sad jedino riješenje. Da sam živ...da mogu prijeći prag ove kući...pa ubio bih ga! Sravnio bih ga sa zemljom!
Ustao sam da odem po telefon,ali zgrabila me za ruku i zarila nokte u nju,histerično me držeći.
''NE!'' Vrisnula je. ''Harry,ne smiješ,molim te! Nemoj! Rekao je da ne smijem nikome reći inače će ubiti cijelu moju obitelj,n-ne smiješ policiju miješati u ovo.'' Suze su se ponovno utrkivale po njenom malenom,blijedom licu uzrokujući pramenove njene crne kose da se lijepe za njene obraze.
''Vratit će se,Harry...opet će mi to napraviti...''
''Neće,neću mu to dopustiti!''
''A što ti možeš!? Mrtav si,Harry! Ne postojiš!'' Proderala se ostavljajući me u laganom šoku.
''..da. Mrtav sam...'' Prozborio sam tiho i pomalo slomljeno. ''Ali još uvijek znam što znači voljeti.''
''Ljubav?'' Odmahnula je glavom. ''Ne...to ne postoji. Ne danas. Ne u ovakvom svijetu. Znaš li što znači ljubav? Znači dijeliti. U ovom svijetu nema dijeljenja,samo oduzimanje,jad i bijeda. Svijet je sebičan,ljudi su sebični.''
''Ali ja nisam sebičan.''
''Točno. Zato si i mrtav,Harry. U sebičnom svijetu sebični uspjevaju. Ti pak Harry,nisi uspio.'' Odgovorila je. U njenim riječima ipak ima nešto istine. Svijet jest sebičan i ja jesam mrtav,ali uspio sam. Držim je u svojim rukama. Imati nju...to je uspijeh. Ljudi kao ona vraćaju mi nadu u čovječanstvo. Pa..barem u ono što je ostalo od njega.
You've got one new message from BooBear-oglasio se njezin mobitel. BooBear? Who the fuck is BooBear? Ali shvatio sam čim je počela drhtati. Uzela je mobitel,ukucala šifru i otvorila poruku. Nagnuo sam se preko njenog ramena da dobijem bolji pogled na poruku.
Nadam se da ćeš biti dovoljno pametna da šutiš ;)
Gledala je neko vrijeme u poruku razmišljajući da li i što da odgovori prije nego što je ispustila mobitel i ustala sa kreveta plačući i odmahujući glavom. ''Ne,ne,ne mogu ja to...'' Otvorila je ladicu i počela prekopavati po njoj. Znao sam što traži. primio sam je lagano za zapešće na kojem su bili blijedi ožiljci. Ne smijem dopustiti da napravi nove.
''Crystal,mislio sam da smo se nešto dogovorili...'' Podsjetio sam je.
''Harry,ti ne razumiješ..osjećam se odvratno,ne mogu živjeti s tom činjenicom..ja...'' Započela je,ali nije znala kako dovršiti pa sam je prekinuo.
''Znam,malena,znam. Ali moraš biti jaka sad. Znam da ti to možeš. Naplatit ćeš im svaku svoju suzu koja je pala na pod. Vratit ćeš im duplo. Život je surov,malena. Oštar. Ali ti moraš biti oštrija,moraš pokazati zube.''
Nisam imao pojma što da napravim,osjećao sam se tako bespomoćno. Znao sam da će je to proganjati još godinama,obilježio ju je,urezao odvratno iskustvo u njeno sjećanje.
Otkada je došla ovamo sve joj ide samo nizbrdo. Osim bolesti...za koju misle da se povukla.
''Harry..'' Slomljen glasić trgnuo me iz misli. ''Postoji li Bog?''
''Postoji,ako ti želiš da postoji.''
Kimnula je i naslonila svoju glavu na moja prsa zatvarajući svoje teške i umorne oči.
Obavio sam ruke oko nje i ubrzo je utonula u san no čak ni tada nije izgledala spokojno. Meškoljila se,pričala u snu,mrštila se i naposljetku...vrisnula i probudila se. Borila se sa suzama koje su ponovno prijetile dok je dubokim udisajima pokušala svojim plućima osigurati dovoljno kisika.
''Louis,ne!'' Okretala je glavu,paničnim pogledom skenirajući sobu.
Stisnuo sam je k sebi. ''Ššš,u redu je. Nema nikoga,samo loš san,malena. Ovdje sam.'' Stisnula se još više uz mene i čvrsto se primila za moja majcu koju su sada močile njene krupne suze dok su glasni jecaji ispunjali do sada tihu sobu.
''Harry...nedaj mu da me ponovno povrijedi.''
''Neću,malena. Nitko te neće povrijediti. Obećajem.'' Obećao sam i kanim to obećanje ispuniti. Nitko! I mislim nitko-neće smijeti ni prstom je taknuti. Njeni jecaji i šmrcanje ubrzo je utihnulo i moglo se čuti samo njeno otežano disanje. ''Volim te.'' Rekao sam polu glasno,ali već je zaspala. Bolje reći,onesvijestila se.
''Volio bih da me voliš.'' Šapnuo sam još jednom. Da me čula nebi mi uzvratila sa 'volim te' već možda samo sa smiješkom ili uopće nebi uzvratila. Ne voli me. Sve priče imaju svoj kraj,a naša vjerojatno neće imati ni početak.
_______________________________________________________________________
Ljudi,ja sam stvarno crknuta i drugi dio ovog nastavka postavljam ujutro ili navecer,ovisi hah.
KokiMalik-Mala,vidjet cemo se mi vec. :/ <3
PP_story-Bedara velika danas jer mi je bilo prelijepo i znam da je kraj sve blizi i blizi i ne mogu si pomoc,oprosti...:'( <3
DarkCyborg
