"još jednu?" monolog mi prekine djevojka od sedamnaest, hrapavog glasa, u ruci držeći cedevitu. "od naranče", odvratim joj. "i produžena, ako može" prekida me i ponavlja moju narudžbu.
smješim se.
"tolstoj?" upita me, prebacivši pogled na knjigu koja mi leži u krilu.
"ana karenjina, da" odgovorim joj kratko, a knjigu privijam uz svoje grudi.
čašu ostavlja na samom rubu drvenog stola, govori mi "prava je to muka, sretno". ne čekavši moj odgovor već prilazi susjednom stolu.
pokretom svoje desne ruke otvaram knjigu dajući djevojci znak da je u krivu.
kući se vraćam nakon jedanaest. prelazeći prag već govorim "u sobi sam".
na krevet koji se nalazi u kutu uspinjem se lagano.
glavu položivši na pernat jastuk ostavljam u kazalištu tišine, gdje svaku ulogu dobija moj um.
ana. vronski. tolstoj. rusija.
glavom mi prolazi svaki pročitan dijalog.
na rukama osjećam hladni pokrov ruskih krovova.
progoni me svaka riječ tolstoja, koji tvori vječnost na listu papira.
nakon njega, svaka pročitana riječ, fraza, djelo, svaki tekst nazivan umjetnošću biti će prazan. suvišan i mlaki.
moć kojom vlada ostat će netaknuta. neusporediva sa bilo čijom.
osjećaj koji prožima moje tijelo isti je onom kao kada sam tebe zavoljela.
sve ostalo je suvišno.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
