Ako postoji trenutak u koji stane cijeli svijet, onda je to tik do.
U njemu se stapaju snovi i java, zajedno žive strah i radost, uzbuđenje služi prvu kavu strpljenju, a nemoguće mogućem ruku mije.
Ako postoji trenutak u koji stane svaka kaplja našeg bića, onda je to tik do.
Tada osjećamo težinu svake stanice tijela, od najtanjeg vlasa do točke na vrhu palca, čujemo svaki otkucaj srca i toplinu krvi koja kola venama. Osjetimo more prije nego nas zagrli, okus zrelog voća prije nego dotakne nepce, čujemo ljepotu simfonije već kad dirigent zamahne.
Ako postoji trenutak u kojem smo spojeni s iskustvima svih života – onih koji će prvi put zaplakati i onih čije se grane suše, onda je to tik do. Tada svaki šum utihne da ne zasjeni zamah krila ptice koja će prvi put poletjeti, tada ni pčela ne slijeće na cvijet koji će raširiti svoje latice. To zna i sunce kad iskrvari nebom tik do potonuća, i zima kad bijesno grize pred san.
Sjeti se, prije prvog dodira ruku, između njih je postojao svemir i sve su se zvijezde slile da im spoje drhtanja.
Sjeti se, prije prvog pogleda, progutane su tisuće njih, zaustavljen je dah na suhim usnama, stoput je život prošao kroz prste i okrznuo te po vratu da okreneš glavu.
A tek osjećaj prve topline nečijih usana... koliko je neizvjesnosti pomazilo te usne prije tvog okusa, koliko su bile opijene željom i nadom tik do tvog okusa!
Ponekad, kad pogledamo unatrag, možda se i nećemo sjetiti nekog pogleda, neke ruke, riječi za kojima smo čeznuli, poljupca ili leta. Ali osjećaja tik do sigurno se sjećamo.
Ako postoji trenutak u koji stane cijeli svijet, onda je to tik do.
