Nećeš je se sjećati.
Ni njenih koščatih prstiju kako prebiru po tipkama crnih i bijelih svjetova melankoličnih melodija.
Nećeš je se sjećati.
Ni njenih žustrih koraka kako režu jutarnju maglu bacajući se u bezdane slova u kojima te nema.
Nećeš je se sjećati.
Ni njenih glupih šala na koje si se smijao iz dragosti. Ni onog studenog, ni kako joj je srce preskočilo otkucaj kad je prvi put vidjela tvoj osmijeh kroz dim cigarete.
Ni vaših dodira, ni njenih ledenih dlanova koje si ugrijao toplim dahom.
Ni njene crne guste kose ni trepavica koje skrivaju suze.
Ni njene siluete na jutarnjem svjetlu.
Ni vaše prizemnice ispred koje ste noćima mudrovali o životu.
Ni kako si joj svirao, a ona je osjećala život kako treperi u njoj.
Ni vaše crne djece dok budeš šetao svoju crnu djecu u parku gdje je tog dana već bila.
Ni vaše mladosti kad ti srebro kose ukrasi tjeme.
Nećeš je se sjećati.
Jer ti nikad nije pričala o tome.
Jer nikad neće.
Vašu je ljubav pustila u snovima, daleko, gdje je ovaj svijet neće dotaći.
Nećeš je se sjećati.
