Tamo, daleko...kad protegneš ruke i istegneš se, ono, iz petnih žila. Pa raširiš oči na najjače, pa ih skupiš. Pa namrštiš čelo i škiljiš. Pa uposliš maštu, snove, vjeru i znanja da istkaju tepih na kojem ćeš preletjeti svakodnevicu.
E tamo. Točno tamo je grad. Vidiš li ga sad?
Grad ima, ma brat bratu, stotine ulica. Mršavih, debelih, crnih, bijelih, šarenih, sjenovitih, svijetlih, živih, mrtvih.
U ulicama gužve krovova. Crvenih, zlatnih, umazanih, mladih, starih, obraslih, glatkih, naboranih.
Pod krovovima kuće. Visoke, niske, gorde, ponizne, ulaštene, izlizane, pjegave, blijede i preplanule.
A na kućama prozori. E, a tek prozori!
Viseći, gmizeći, pužući, plivajući, marširajući, plešući, spavajući, trčeći, hrčući, škripeći, ploveći...a i leteći, gdjegdje.
E sad. Prozori imaju stakla. Zatvorena, otvorena, prljava, čista, dupla, unijela, polomljena, zalijepljena.
A iza njih. Svjetovi. U jednom gradu cijeli svjetovi!
A u njima bića. Zatvorena, otvorena, prljava, čista, dupla, unijela, polomljena, zalijepljena.
I njihovi snovi. Viseći, gmizeći, pužući, plivajući, marširajući, plešući, spavajući, trčeći, hrčući, škripeći, ploveći...a i leteći, gdjegdje.
A tek nade i ljubavi! Visoke, niske, gorde, ponizne, ulaštene, izlizane, pjegave, blijede i preplanule.
E, a njihovih glava isto ima napretek. Crvenih, zlatnih, umazanih, mladih, starih, obraslih, glatkih, naboranih.
A te glave pune snova. Mršavih, debelih, crnih, bijelih, šarenih, sjenovitih, svijetlih, živih, mrtvih.
Eh, da mi ih je samo dotaći! Da spojim popove s popovima i bobove s bobovima.
Sletjela bih tepihom, dotakla ih rukama, obrisala suze, oživjela snove, počistila prozore, popravila svjetove.
Kako bi to lijep grad bio. Životno djelo. I veliko. I bitno. Napravila bih puno. Popravila sve. I bila bih sretna. I svi bi bili sretni!
-Oprosti, pomakni se, stojiš mi na nozi!
-Ne smetaj, sanjam.
