#2 Poslije dodira [✔]

1. Preokret

Trčim ulicama Miamia u ranim jutarnjim satima. Zašto? Rutina mi je već par godina da ujutro trčim iz razloga što želim biti u kondiciji.

Kao i svako jutro imam na sebi udobne tajice i duksericu. Jutra su svježa, a meni treba duže vremena da se zagrijem.

Bilo je prilično tiho i ulice nisu tako krcate ljudima i saobraćajem tako da mi je dosta udobnije i lakše jer ne volim gužvu.

Stanem na pješačkom i čekam zeleno svijetlo i kada krenem prelaziti cestu desi se preokret.

Zvuk motora.

Škripanje guma.

Jaka svijetla.

Svirene.

A onda totalni mrak.

~~~

Šumovi su neizdrživi i iritantni, a ja ne mogu snage da otvorim oči kako bih vidjela gdje se nalazim. Vrti mi se u glavi, šumovi počinju biti jasniji i negdje u daljini čujem Amandin glas. Pričala je sa nekim.

Bože, šta se desilo?

"Koliko će trebati dana ležati u bolnici?" Ispitiva, a u glasu joj se jasno prepoznaje briga i stres. Odzvanja mi riječ bolnica i činjenica da ću morati ležati par dana u njoj. Odmah mi se počinje mučiti i dobivam nagon povraćanja na tu pomisao, još više mi se smuči znati da sam se gadno ozlijedila.

"Ovisi od toga kako će se ona osjećati, u suštini mora biti najmanje pet dana", duboki muški glas je pričao ozbiljnim tonom. Nije mi poznat, ali pretpostavljam da je u pitanju doktor. Amanda je još nešto pomrmljala, ali je nisam najbolje razumjela.

Otvaram oči i dođe mi na trenutak slabo zbog jakog svijetla. Sunce je tačno udaralo na moje lice i otežavalo mi da progledam. Okrećem glavu na stranu i osjetim tupu bol u vratu zbog čega ispustim tihi jauk.

"Aria?" Amandin glas je blizu moga uha. Njene ruke mi dodiruju lice. Jasnije vidim i prva stvar koja dobije pažnju su bijele pločice i muška stopala. Podižem glavu i srećem se sivim pogledom.

Muškarac koji je prekoračio dvadeset i sedmu godinu je stojao kraj moga kreveta. Odjeven u bijelo i sa neutralnim izrazom lica me pomatrao bez riječi. Njegova kosa je bila zalizana pozada, crna je i uredna. Brada također lijepo održana. Trepćem još par puta i pogledam konačno i u Amandu čije su oči natekle od plakanja. Nasmijala mi se i zagrlila me na šta uspijem jednom rukom uzvratiti zagrljaj.

"Šta se desilo?" Upitam. Pokušavam se sjetiti, ali mi je uvijek pri tom pokušaju velika crna rupa prepreka. Ne sjećam se ničega.

"Udarilo te auto jutros kad si išla na trčanje, vozač je bio pijan i vozio je prilično brzo. Sreća pa je krenuo da te obiđe pa te time samo malo zakačio", objašnjava Amanda.

"Malo?" Upitam sarkastično. Pogledam u svoju desnu nogu koja je bila sva u gipsu, onda u svoje ruke koje su bile ogrebane i sa već jasno vidiljivim modricama. Ne želim znati kakvo mi je lice, ali vjerujem da je i ono sa modricama i ogrebotinama.

"Imala si sreće, moglo je završiti i gore", javi se doktor i privuče moju pažnju. Zaboravila sam da je bio tu sa nama.

"Sreća bi bila da me nije nikako udario", odvratim i pregrizem svoj jezik. Zašto mi on uvijek mora biti brži od pameti? Doktor se nasmije, taj osmijeh nije sarkastičan, više bih rekla da ga zabavljaju moji odgovori.

"To bi bio dobitak u lutriji po mom mišljenju", odvrati nadovezujući se mojim ispadima. Uspijem mu uzvratiti osmijeh.

"Ostavit ću vas same, imam sad drugih obaveza, ali ću dolaziti na kontrole gospođi", uzima papire koje je držao u ruke i pročitao nabrzinu nešto "Ariji."

"Hvala Vam doktore, ugodan dan Vam želim", odvrati Amanda uz prijateljski osmijeh.

"Također."

Okrene nam leđa i laganim koracima izlazi iz sobe ostavljajući me samu sa Amandom. Ona sjedne za stolicom i uzima me za ruku. Njeno lice se opusti, više nije napeta ni zabrinuta, ali još uvijek prepoznajem tugu i bol.

"Uplašila si me Aria."

"Znam", kažem i spustim pogled ponovo na svoju nogu. Ovo je baš gadno. Mislim da godinu dana neću moći ići više na trčanje.

"Boli te?" Upita i također pogleda u moju nogu. Odahnem glavom.

"Ne osjetim nikako svoju nogu."

"Doktor je rekao da ćeš par dana morati ostati."

"To sam već i sama mogla zaključiti, a šta je rekao za oporavak?"

"Godinu dana sa redovnim kontrolama i vježbama za lingamente."

"Ma savršeno", frknem i naslonim se na jastuk sklapajući oči. Još uvijek se osjećam slabo i mislim da će mi trebati par dana dok se u potpunosti ne oporavim od cijelog šoka kojeg sam proživjela.

Amanda je ostala još sat vremena kod mene, a onda je morala ići jer su posjete završile. Ostala sam sama, ali mi je ona na svu sreću donijela mobitel i laptop te knjige koje su bile na noćnom ormariću, a koje sam čitala.

Uzela sam telefon i listala po društvenim mrežama. Imala sam poruke od Doloris i Lune sa porukama gdje me pitaju kako sam i da li je gadno. Saznale su sto posto preko Amande koja naravno nije mogla biti hladne glave u takvim situacijama. Previše je brinula, ali i ja sam takva u suštini pa me ni ne čudi.

Ostavila sam telefon kada sam im odgovorila na poruke i odlučila da odspavam, bila sam umorna i vjerujem kako bi mi dobro došlo malo sna.

A/N

Početak radnje gdje je odmah već i počelo biti napeto. Već u sljedećem upoznajete Dominika 😉

Ostavite vote i mišljenje, do sljedećeg puta 💋