#2 Poslije dodira [✔]

4. Prljave ideje

Deset je sati i spremam se za polazak kući. Po posljednji put uzimam listu sa pacjentima i pregledam da li sam zaboravio na nekog i pogled mi stane na ime Aria.

Ta djevojka je bila nešto osvježavajuće. Ne govorim to tek tako, jednostavno već jako dugo vremena nisam sreo nekog poput nje.

Bila je oprezna, svaku situaciju je pomno pomatrala i tek onda djelovala, njena karizma je blještala i jednostavno je imala ono nešto po čemu je bila posebna.

Inače ne pamtim tako pacjente s obzirom da ih imam i previše, ali ona je uspjela da mi ostane zapamćena.

Odlažem bilješke i krenem prema njenoj sobi da je posjetim još jednom i onda napokon krenem kući. Dok sam hodao hodnikom sretnem par sestri i nekoliko čistačica, ali je u suštini ovaj dio bolnice bio prazan.

Ušao sam u njenu sobu i zatekao je kako se maže sa mast koju sam joj prepisao. Njezin smeđi pogled je došao u susret sa mojim.

"Dobro večer", progovorim prvi i sjednem po običaju za stolicom kraj njenog kreveta.

Odgovori mi kratko i nastavlja se mazati, ali neka mjesta ne uspije dohvatiti. Posmatrao sam je kratko i onda uzeo mast iz njenih ruku. Zbunjeno me pogleda.

"Vidim da ti treba pomoć", pojasnim i uzimsm njenu ruku u svoju. Pomognem joj namazati rane koje ne dohvata i poslije toga se nasloni od naslon kreveta. Oporavlja se, sve manje se vide ožiljci i rane po tijelu što me raduje.

Pogled prebacim na njen noćni ormarić i prva stvar koja mu zaokupira pažnju me ostavi radoznalog.

"Pedeset nijansi mračnijeg?" Pogledam je i njeni obrazi budu blago ružičasti.

"Da", pomrmlja.

"Zanimljivo", kimam glavom zamišljen.

"Voliš takve knjige čitati?"

"Volim sve čitati."

"Pronalaziš se u njima?"

"Ne baš", skloni pogled sa mog i rukom prođe kroz svoju kratku kosu.

"Kako misliš?"

"Mislim tako što se ne pronalazim u ovoj knjizi, možda samo u nekim navratama."

"Kojim to?"

"Mislim da bi najbolje bilo da ne odgovorim na to pitanje", još više se zarumeni vješto izbjegavajući moj pogled.

"Sad sam radoznao", nalaktim se za krevetom bivajući joj malo bliže "nije toliko mračna tajna Aria?"

"Nije, samo...", zagrize svoju dojnu usnu i u potpunosti me smetne sa uma posmatrajući te pokrete.

"Samo?"

"Nemam iskustva sa tim."

"To nije ništa strašno, niko nije imao na početku."

"Ne razumiješ, nemam nikakva iskustva."

Nakon njenog odgovora ostanem zatečen. Gledam je sigurno jednu cijelu minutu bez odgovora i znam da joj je postalo neugodno, ali zar je ona stvarno nevina? Ta mi pomisao ne sjeda uz nju.

"Zar ti to stvara problem?" Podižem obrvu i ponovno se uspravim dajući joj prostora. Podiže upitno obrvu i oprezno me odmjerava.

"Problem?"

"Da li ti je to nešto zbog čega ti nije drago i ne voliš pričati?"

"Nije, ali...ne znam", slegne ramenima "čekam još uvijek..."

"Onog pravog?" Prekidam je.

"Pravi trenutak", ispravi me i prekriži ruke štiteći se.

"Razumijem."

Poslije toga se ustajem od nje i pozdravim odlazeći iz njene sobe. Mislima mi prolazi sve i svašta i znam da nije ispravno, između nas je devet godina razlike. Svejedno ne mogu odvragnuti svoje misli od toga da joj pružim barem mali dio nečega.

Zaboga.

Smiri se, Dominik.

Pacjentica ti je.

Ali...

Ali ipak ono što zvuči zabranjeno je najslasnije, zar ne?

Sa tim mislima sam izašao iz bolnice još jednom se okrećući prema njoj i ne mogu svrgnuti misli od te ideje koja mi pluta mislima.

Već vidim kako će ovo biti sve samo ne jednostavno, ali vjerujem kako bi vrijedilo pokušaja.

Samo što ne namjeravam žuriti sa tom idejom, ne želim da je uplašim niti da shvati krivo moje namjere. Korak po korak.

Aria će ubrzo da okusi ono nešto senzualno.

Initimno.

Strasno.

I željet će još, to je sigurno.

A/N

Konačno kreće radnja i jedva čekam da vam pružim uzbuđenje i napetost istovremeno :P

Nastavak je nažalost kratak, kao i sve prerhodne, ali kao što sam i kod prve priče naglasila je to da nemam u planu da pravim duge nastavke niti više od 15 iz razloga što je ovaj serijal tu da se opustite i čitate u kratkom roku, ali da pri tome opet uspijete uživati i unijeti se u radnju.