Uhh, ovi su samo jeli, cvilili i radili nered. Bila sam potpuno iscrpljena. Htjela sam ja akciju, bilo mi je dosadno, priznam, ali mogla mi je dovesti dva štenca, a ne cijeli stadion. Dobro, ne baš stadion, ali šta je previše – previše je. Srećom su neki brzo otišli, došli su ljudi po njih pa ih je sad ostalo troje. Bilo bi lakše da ovi šta su ostali nisu porasli i postali još više nemogući.
To vam juri svuda, kopa svuda, ulazi u kuću, krade mi klopu, uvali se u moj krevet, raširi se po terasi... Kažem ja, nemogući! Od Moje nije bilo nikakve koristi, a niti od ovih mačora koji se prave da ih ne vide. Kad im neki od štenaca priđe, samo frknu i odu dalje. A ti Nora brini za red!
Sad je dosta, rekla sam jedan dan i skupila ih. Vrijeme je za Norinu školu. Ma šta školu, imate završiti akademiju. Moju.
- Sjedite – rekla sam strogo.
Ona čupava je pokušala pobjeći, ali sam se zatrčala za njom, zaderala joj se na uho i vratila ju natrag.
- Sjedite kad kažem i slušajte me dobro. Ovo je MOJE dvorište. Moje! Vi ste tu gosti i imate se pristojno ponašati. Znamo gdje se jede, gdje se kaka i kad se igramo. Inače, imate biti tu u kućici, imate gdje spavati i morate biti tiho kad kažem.
- Ali i ti laješ.
- Ja znam kad lajem i zašto lajem, a vi imate šutit i smijete lajati kad ja kažem. Ako vas pozovem do ograde imate odmah dotrčati. Ali, ako vas ne zovem, ostajete ovdje. Jasno?
Gledali su me malo zbunjeno, ali su vidjeli da sam stvarno ljuta pa su se pravili da su sve razumjeli. Aha! Najgora je bila ona čupava, čim čovjek, ovaj pas, makne pogled, ona kopa. E pa nisam znala da je odgoj tako naporan. Sad pomalo razumijem Moju, nije ni njoj sa mnom lako. Ali me voli.
***
Moja je došla s posla, presvukla se, zatvorila klince i krenule smo u šetnju. U stvari, krenule smo u auto, što znači da se ide do potoka. Jesss! Bit će jurnjave i kopanja i kupanja.
- Nora, ako se opet požbukaš, ostavit ću te tamo, časna riječ – govori mi moja dok se parkira.
Hehe, sigurno! Baš ti vjerujem. Zato trčiš za mnom kad god brisnem.
Došla je i Maša pa smo jurile po polju, a uskoro su došli još neki naši frendovi. OK, nisu nam svi baš frendovi, ima jedna velika kuja koja stalno hoće biti glavna pa se uvijek posvadimo. Nikako joj objasniti da nije glavna, čak je nasrnula na mene, htjela me ugristi, ja sam joj krenula uzvratiti, ali je srećom Maša odmah dotrčala, zaderala se na obadvije pa se nismo potukle. Kažem srećom, jer ova kuja je veća i jača, mogu ja pričati šta hoću, ali znam da bi dobila batina. Dobro da je Maša tu, nju svi slušaju.
***
Niste valjda pomislili da su ovi štenci bili jedini polaznici Akademije?
YOU ARE READING
Moja Nornija 🔚
Short StoryOvo je NJENA priča. Ovo je priča jednog psa koji je svima oko sebe život ispunjavao srećom i smijehom. Njenim dvonošcima nije uvijek bilo smiješno, ali je uvijek bilo zanimljivo, neočekivano, drugačije... Ovo je priča o Nori i o domu od kojeg je viš...
