100 days of therapy > h.s. {nakratko pauzirana}

Chapter 2 ~ She needs help ~

Već dva dana zaredom, njen pogled se nije micao iz bolničkih vrata. Gledala je u kvaku, ne bi li ju netko povukao dolje i ušao u njenu sobu. Osim liječnika i medicinskih sestara, nitkome nije dopušteno ulaziti u tu sobu. Tiffany sama nije dopuštala ocu da uđe, pritom mu objašnjavajući kako majka i Sam moraju ući prve.

"Hajde mama, kasniš." Ponavljala je iz dana u dan. Naizgled sulude riječi, Tiffany je doživljavala kao nadu, nadu da će ju majka i sestra opet posjetiti. Nadala se prizoru njene majke svako jutro kako sjedi za stolom u blagovaonici, riješavajući sudoku. Htjela je ponovno vidjeti desetogodišnju sestru kako se, sa osmjehom na licu, igra njenom odjećom i troši joj omiljene i skupe parfeme.

Kapci su joj od umora padali dolje, nekada snažno tijelo sada pretvoreno u krhko, svakim danom je sve više popuštalo. Osim njene nade i još uvijek živih sjećanja, na životu su je održavali bolnički aparati. Liječnici svakodnevno ju nagovaraju da nešto pojede, dok ona uporno odbija, nakon čega ju nemilosrdno bodu iglama.

"Tiffany, moraš pojesti nešto, umrijet ćeš." U beživotnoj sobi odjekuje glas liječnice koja se jedina usudila primiti Tiffany kao svoju pacijenticu. Ovih provedenih mjesec dana u bolnici, čak trojica liječnika su dala otkaz zbog Tiffany, upravo zbog razloga jer je u njihovim očima bila luđakinja, a ne osoba koja je proživjela potpuni slom, osoba koja pati.

"Ne, mama je rekla da ne smijem jesti ništa prije ručka." Tiffany odgovara, sa slabašnim osmjehom, što liječnici stvara suze u očima. Okreće se prema prozoru i daje znak njenom ocu da pozove specijalista.

"Tiffany, ovo ti zadnji put govorim."

Unatoč molbama, odbija. Na to njen otac ulazi u sobu sa liječnikom koji je u rukama držao injekciju koja bi trebala nakratko uspavati Tiffany, kako bi joj mogli dati hranu preko cijevčica.

"Sada budi mirna." Liječnica mirno progovara, na što Tiffany se počinje tresti.

"Ne, samo ne to. Ne želim to." Pokriva svoje lice da se zašiti, te viče iz petnih žila.

"Victor, drži ju." Njen otac na te riječi hvata njenu ruku i postavlja je uz rub kreveta, dok drugi liječnik vadi posebno uže s kojim će ju privezati uz krevet.

"Tata, nemoj im dopustiti da ovo naprave... Tata, preklinjem te..." Počinje se koprcati, dok joj suze padaju niz lice. Od silne vike, žile su joj posebno nabubrile u području vrata i ruku, lice joj je crveno od plača.

"Tiff, ovo je za tvoje dobro." Njen otac jedva govori, dok pokušava zadržati plač u sebi. Prizor koji upravo gleda para njegovo srce. Nikada nije ni zamišljao da će gledati svoju kćer kako je prisiljeno vezana uz krevet, dok je pretrpavaju svakojakim lijekovima. Victor'a svaka kristalna suza koja padne niz njeno lice udara najjače što bilo tko može zamisliti, ta suza je oštrija od najoštrijeg mača na svijetu.

Victor sa ogromnom patnjom gleda kako zabijaju injekcije u njene žile, dok se ona svim silama odupire i zaziva svoju majku. Na koncu, kada više nije to mogao gledati, izišao je van iz bolnice u obližnji park, te sjeo na klupicu. Iz sebe je htio istresti svu bol, sve što je mogao. Obećao je svojoj mlađoj kćeri Samanthi da nikada neće plakati ispred nje. Obećanje mora prekršiti. Iako je Samantha, zajedno sa njegovom voljenom ženom Elizabeth, sada na boljem mjestu gdje ih obje odozdo gledaju, Victor brizga u plač, pritom privlačeći pozornost svih prisutnih šetača.

"Žao mi je Sam, ali obećanje ne mogu ispuniti. Iako nisi ovdje, znam da me možeš vidjeti. Sam, prva suza je znak koliko sam trenutno slab, znak da trebam tvoju i maminu pomoć. Molim vas, pomozite Tiffany, jer ja ne mogu. Srce mi je toliko slabo od same pomisli na nju i na njeno stanje. Pomozi joj Sam, znam da ti to možeš."

~~~

"Smirila se. Sada ju trebamo pustiti da se odmori."

"Catherine, nemaš pojma koliko sam ti zahvalan što si prihvatila liječiti Tiffany. Ona je jedina osoba koja mi je ostala na ovome svijetu." Na Victorovom licu se, nakon dva mjeseca, konačno pojavio osmjeh. Zakleo se, nakon pogreba, da se više neće nasmijati. Potpunu volju za životom je izgubio gledavši kako polažu mali bijeli lijes u zemlju, zajedno sa smeđim. Položivši svoj posljednji poljubac i riječi na bijeli cvijet, bacio ga je u zemlju sa nadom da taj cvijet nikad neće uvenuti, kao i njegova ljubav prema ženama koje je volio najviše u svome životu.

"Victore, moraš naći neko riješenje za nju. Uvijek ću biti ovdje za nju i spremna sam ju liječiti, no bolnica ju više ne može zadržavati. Svakoga dana me preopterećuju pitanjima s time kada će otići. Bolnica je obvezna liječiti fizičke nestabilnosti, a ne-"

"Psihičke, znam! Što da radim?!?" Odjednom je povisio ton bez razloga, prepavši i liječnicu i cijelo osoblje. "Oprosti Catherine, ali potpuno sam izgubljen. Ne znam što da radim, nemam rješenja. Zaglavljen sam u ovome sranjunod života!"

"Ne govori tako Victore, naći ćemo rješenje." Catherine je počela tješiti muža svoje najbolje prijateljice, dok je on gledao u prozor bolničke sobe i čekao da njegov anđeo otvori oči. Tiffany je ležala, bespomoćno i beživotno. Tijelo joj je išarano svakakvim tubama i cijevčicama za kisik i hranu. Sunce je obasjalo njeno lice. Na obrazima joj se pod svjetlošću vide tragovi suza. Ti tragovi pričaju vlastitu priču. Na njenom licu pričaju u boli, neopisivom strahu i nepobjedivom tugom.

"Prvi puta u životu se osjećam tako bezvrijedno."

"Nemoj dopustiti takvim mislima da te obuzmu, razmišljaj pozitivno."

"Pozitivno?! Za mene ta riječ ne postoji." Okreće se natrag prema Catherine i gleda ju u oči. "Nemam pojma što da učinim.

"Čekaj malo, sada sam se sjetila. Zar nije tvoj prijatelj, kako se ono zove... Styles, ja mislim. Doktor Styles, zar nije on psihijatar? Možda on može pomoći Tiff."

Victor se nakratko zamislio, a zatim vratio u stvarnost.

"Da, on je psihijatar. Ali ne vjerujem da je to moguće. Naime, nismo se čuli već dvije godine, niti ne znam živi li još uvijek ovdje u Londonu. Probat ću se raspitati o njemu, on mi je za sada jedina nada. Ionako mi mora vratiti uslugu."

"Kakvu uslugu?" Catherine upita, povremeno prelazeći pogledom po Tiffany.

"On ima sina, kojemu je ime Harry, ja mislim. Bio je problematičan učenik u mojoj školi i uvijek bi markirao sa nastave i takve gluposti... Učinio sam mu uslugu time što mu nisam sina izbacio iz škole. Harry je tada imao isto sedamnaest godina, kao i Tiffany sada. Sve se to zbilo prije par godina, tako da čisto sumnjam da se toga još uvijek prisjeća."

"Ne gubi nadu, Victore. Mislim da se Tiffany budi." Odmah je ušao u sobu i primio njene blijede i izbodene ruke. Tiffany je polako otvorila oči, sa malim osmjehom na ispucalim usnicama.

"T-tata kada idemo kući?" Čuo se slabi glasić.

"Uskoro kćeri, uskoro." Victor odgovara, dok se u njemu opet budi očinska snaga. Tu snagu je već dugo vremena tražio po dnu sebe samog, da je mislio odustati, no Tiffany je tu snagu opet probudila.

"Hoće li i mama i Sam isto biti tamo?"

Htio je reći kako njih dvije žive jedino u njihovim srcima, no po putu mu se glas razlomio, te je rekao potpuno suprotno od onoga što je htio reći.

"Naravno da će biti tamo." Iako je požalio za ovim riječima, na kraju je ipak zaključio da je učinio dobru stvar, izmamivši osmjeh na njeno lice. Znao je da neće biti lak put prema njenom oporavku, ali mora i nju i sebe suočiti sa time. Treba joj pomoć.

Konačno je stigao i 2. dio ^^ Htjela sam ga vam što prije postaviti, tako da oprostite što je kratak :/
Htjela bi se zahvaliti svima koji ovu priču čitaju i podupiru me, nema riječi koja može opisati moju trenutnu sreću.
Napišite mišljenja u komentare, ako vam se sviđa, kliknite vote i ono što mi ja najvažnije, ako možete dijelite priču. Puno bi mi značilo ^^
Your one and only,
Crazy Unicorn ^^