***
Osjećam kako mi srce ubrzano kuca i dah ubrzava. Pogledom tražim sjene iza sebe, u nadi da otkrijem svoju dilemu da li me netko prati ili ne. Nema previše svijetla koji bi mi obasjao put, zato mi se i poneki put učini da netko hoda iza mene. Usnice mi drhte kao nikada do sada, strah me.
Ubrzavam korak prema naprijed duboko udahnem. Život je počeo zbijati okrutne šale na moj račun.
"Samo nastavi, ideš u dobrom smjeru." Zastajem i iz ruke mi ispadne mobitel kojeg sam upravo izvadila iz jakne. Hladni udari već podosta jakog vjetra me razbuđuju. Polako se okrećem prema smjeru iz kojeg je došao zvuk i u glavu mi udaraju najcrnije misli. Osjećam se kao da sam u horor filmu te da će me svake sekunde netko prepasti.
Iz sjene koju je bacalo staro drvo je izašao jedan lik. Po držanju, pretpostavljala sam da je držao ruke u džepovima od hlača. Mjesečeve zrake su bacale svoj odsjaj po tom liku i otkrile ni više ni manje nego Harry'a. Počeo je koračati prema meni noseći nečitljiv osmjeh na licu. Od silnog straha koji me neprestano prati u stopu, uopće ne čujem nikakav zvuk osim zvuka cipela kako udaraju u hladan beton.
"Bježi Tiffany, bježi." Govorim sama sebi, no noge me ne slušaju te ostajem prikovana uz tlo. Sve je bliže i bliže, što da radim? Instinkt mi govori da bježim, možda bi bilo najbolje da ga poslušam.
"Zašto me slijediš? Kako si znao da sam izišla van?"
"Čekaj malo, smiri sa pitanjima," staje na desetak centimetara od mene i maše rukama. "Rekao sam da idem van večeras, a i uostalom idem u ovom smjeru. Žao mi je što si imala nesreću da si sada susrela mene." Govori te ne skida osmjeh sa lica.
Na brzinu sam skrenula pogled na njegove oči, ali sam ubrzo pogledala u drugi smjer. Iako je ljeto, osjećam kako me neka neopisiva hladnoća prati. Neugodna tišina. Stalan gost u mome životu, bilo to kod kuće ili vani.
"Samo ti želim nešto reći." Ton mu je postao vrlo ozbiljan. Tako me preplašio da su mi se zjenice došle tako malene, skoro nevidljive. Noge su konačno došle k sebi te odjurile od njega. I bolje, jer ne želim biti uz njega.
"Čekaj!" Viknuo je za mnom, ali jedva da sam ga čula. Bila sam uvjerena da sam toliko daleko od njega, a stvarnost je bila da sam ispred njeg bila par metara. Ne želim se osvrtati oko sebe jer imam osjećaj kao da trči za mnom.
Dotrčeći iza ugla, pogledala sam natrag. Hvala Bogu, nisam ga ugledala. Uzdahnula sam od olakšanja te krenula kući. Nisam daleko, još tri ugla pa ću konačno ugledati svoju kuću punu topline i ljubavi. Konačno ću ugledati tatu, mamu i Sam. Tako mi nedostaju njene šale, pa čak i one okrutne. Ipak mi je mlađa sestra.
"Samo prođi pored njih i ne osvrći se natrag." Čujem glasić u svojoj glavi. Desno od sebe čujem gromoglasne i nepodnošljive glasove poznate bande.
***
Kožne jakne, kosa čudne boje i mnogo piercinga i tattooa su samo neka obilježja koji se pripajaju ovoj grupi dečkiju. Nisu stariji od dvadeset godina, a već su se okrenuli ovome pravcu života. Odlučili su jednostavno odustati od škole i zabavljati se. Najgore od svega, toj grupici je pripadao Adam, njen nekoć najbolji prijatelj. U prvome razredu srednje škole su Tiffany, Ella, Adam i još jedna djevojka bili prava ekipa u kojok bi svatko poželio otići. Neizmjerno su se slagali, pomagali si i djelili svakakve tajne. Samo odjednom, Adam se promijenio. Počeo se manje družiti s njima i ubrzo se priključio bandi koja je vladala školom.
Tiffany i Ella nikada neće zaboraviti što im je Adam rekao kada su htjele razgovarati sa njime. Čak su se i najteže moguće optužbe smatrale ničim usporedivši s ovime.
YOU ARE READING
100 days of therapy > h.s. {nakratko pauzirana}
Fanfiction"Ako šutiš, čut će te samo onaj koji te voli."
