100 days of therapy > h.s. {nakratko pauzirana}

Chapter 3. ~ Agreement ~

Zašto? Pitanje koje je kopkalo Victora svake sekunde. To pitanje bi se pojavilo kada bi ugledao Tiffany kako beživotno gleda kroz prozor. Nekada njeno sretno lice od onog trenutka krase samo suze. Pogledom na vanjski svijet, izgubile bi se boje života; sve je bilo crno bijelo. 

"Zovi ga." Catherine'in se glas čuje u pozadini. Victor vadi mobitel iz džepa i još jednom pogleda Tiffany, te konačno tipka broj mobitela. 

"Ured doktora Styles'a, kako vam mogu pomoći?" Sa druge strane linije se čuje glas tajnice. Riječi su mu se mješale u ustima i razlamale, onemogućavajući mu da kaže nešto.

"Victor Dermont pri telefonu, mogu li dobiti Richarda? Hitno je." 

"Naravno, sada ću vas spojiti."  Sa dubokim uzdahom je zakoračio naprijed. 

"Halo?" Poznat glas starog prijatelja ga je probudio iz misli.

"Richard, Victor je. Slušaj, trebam razgovarati sa tobom."

"Zdravo Victore. Prije negoli počnemo, moja iskrena sućut."

"Hvala."

"Samo malo da provjerim rokovnik da vidim da li sam slobodan danas. Možemo se naći oko četiti, tada mi završava radno vrijeme. Još uvijek znaš gdje je restoran Caesar's Palace?"

"Naravno da znam. Vidimo se tamo?"

"Dogovoreno Victore. Vidimo se kasnije." Poklopio je slušalicu sa nadom koju mu je ovaj poziv probudio. Možda će ipak pomoći svojoj kćeri. Catherine je sa nekakvom dozom razočarenja dala Victoru papire.

"Žao mi je, ali nisam ih uspjela nagovoriti da ju zadrže u bolnici."

"Nema veze, ionako je vrijeme da dođe kući i da se suoči sa stvarnošću da Sam i Elizabeth više nema." Malena, ali ipak dovoljno snažna i bolna, suza mu se spustila niz crven obraz. Ako ne uspije dogovoriti bilo kakvo liječenje za Tiffany, boji se kako će i on poludjeti.

~~~

"Ella, možeš li molim te otići do Tiffany u sobu i pomoći joj da se odjene?"

"Naravno, gospodine Dermont." Ella ulazi u pomalo prašnjavu sobu, gdje Tiffany sjedi na krevetu i gleda u jednu točku na zidu. Otkad je u bolnici, drastično je smršavjela, postala je toliko blijeda u licu, da bi se čak i liječnici preplašili kada bi ju vidjeli. Proglasili su je čudom ove bolnice, upravo zbog toga što je još uvijek živa.

"Tiff, idemo kući." Ella je ispunila inače mračnu prostoriju svojim zvonkim glasom, čime je zadobila pogled svoje prijateljice.

"Znam. Konačno ću vidjeti mamu." Ellu je strašno zaboljela činjenica da Tiffany još uvijek vjeruje da su njena majka i sestra još uvijek žive, boli ju činjenica što je u njihovoj školi, Woodside High'u, učenici svakodnevno blate proglašavajući je ludom.

"Hajde, obuci ovu haljinu, toplo je vani." Pružila joj je tamnoplavu haljinicu sa mnoštvom cvjetića. Uzima ju u ruke, koje su već bile potpuno išarane sa ranama od igla.

"Hvala, ali ne treba. Imam već odjeću na sebi." Polako se ustala te, nažalost, vrlo brzo izgubila snagu i pala. Uspijela se zadržati na rubu kreveta. Sva sreća da je Ella uz nju, inače bi vjerovatno pala i još više pogoršala svoje slabašno stanje.

"Pričekaj svog oca, nemoj se opterećivati."

Pogled im je objema privukla Catherine, koja je u sobu ušetala sa invalidskim kolicima koje bi trebale pomoći Tiffany dok ne dobije nešto snage. Iza nje je odmah uslijedio Victor, razgovarajući na mobitel.