100 days of therapy > h.s. {nakratko pauzirana}

Chapter 1. ~ It's my fault. ~

Četvrtak, 25. svibnja 2014.

"Hej Tiff, hoćeš li ispravljati matematiku sutra zajedno samnom?" Iz drugog kraja svlačionice se čuje živahan i veseo glas jedne djevojke.

"Nema šanse, trojka mi je sasvim dovoljna." Druga djevojka odgovara, oblačivši majicu.

"Ti nemaš pojma koja si ti sretnica. Da moj otac sazna da sam dobila trojku, ubio bi me." Svlačionica se ispunila smjehom, koji se u ovom dijelu grada rijetko kada odazvao. Naime, London nije tako glasan kao što svi ljudi misle. Zapravo odiše samoćom i starošću.

"Meni je moj dragi tatica rekao da se držim sporta, kojeg volim najviše na svijetu."

"Ponekad bih htjela biti ti, Tiffany Dermont."

Obje djevojke su izišle iz velike sportske dvorane koja je već odavno odslužila svoje godine. Zidovi su iz dana u dan gubili svoju stabilnost i mogu se urušiti svaki čas, no to njih ne zamara. Obećale su si da će otići bilo gdje zajedno, bez straha. Čak su i sklopile nekakav pakt vezan za dečke. Naime, prva koja bude imala dečka, morat će nositi nekakvu sramotnu odjeću na prvom spoju. Osmislile su to pravilo upravo zbog činjenice što neće imati dečka. Tiffany i Ella su spadale u grupu djevojaka koje ne razmišljaju o dečkima, što ih je razlikovalo od svih ostalih u razredu.

"Tiff, jesi li ti ikad poželjela imati dečka?" Ella je razbila kratkotrajnu tišinu.

"Jesam. Ali samo zbog želje da osjetim to kako je biti voljen sa muške strane." Tiffany reče, uz pratnju vrlo laganih i sitnih kapljica kiše.

"Hoćeš da te odvedemo kući?" Ella je upitala, dok su njeni već pomalo naživcirani roditelji čekali u autu.

"Ne treba, Ells. Zvat ću ja svoju mamu." Izrekle su svoj pozdrav te se snažno zagrlile, kao da nema sutra.

Tiffany je ostala sama, u dijelu Londona u kojem ulične svjetiljke ne rade, gdje se na svakom uglu teturaju pijanci. No bila je hrabra i odlučna. Izvadila je mobitel i nazvala majku, iako je zapravo mogla pješke doma. Trebalo bi joj desetak minuta hoda, ali danas ju je razmišljanje navelo na drugi put. Zašto ne bi i ona jednom mogla biti kao i ostale cure iz razreda i zvati roditelje da dođu po nju?

"Mama, možeš li doći po mene?"

"Tiffany, ne mogu danas. Vozim Sam do bake i još moram proći natrag do ureda. Žao mi je Tiff."

"Ali molim te. Učini to, molim te. Samo danas."

"Dobro." Rekla je sa uzdahom. "Dolazim tamo za dvije minute."

"Hvala ti mama, najbolja si." Ulica je odjeknula njenom srećom.

Kiša je ubrzala svoj tempo i postajala sve jača i jača. Neobična pojava za proljeće, ali počeo je puhati hladan vjetar. Sa sobom je nosio neke neobične valove depresije i žalosti. Kako i ne bi, kada je zapuhao u najodbijenijem kvartu u Londonu. Čak je i Tiffany, koja je inače vrlo vesela osoba, sada malo nagnula u tužne misli.

Minute su prolazile strahovitom brzinom. Svako toliko bi izvadila mobitel iz džepa i provjerila koliko je sati, pritom drhteći od hladnoće. U trenutku kada je ipak odlučila nazvati majku i reći joj da ide pješke, jedan stranac joj je odvukao pažnju time što je počeo pjevati nasred stare i napuknute ceste. Tiffany je jedva suzdržavala smijeh, ali je ipak pobijedio.

Osim nepodnošljive melodije jednog čovjeka, čuli su se i zvukovi auta. U daljini su se čak mogla i razaznati svijetla. Tiffany je upozoravala tog nemarnog čovjeka da se skloni sa ceste jer stiže automobil, no pijanac je bio previše obuzet svojim pjevanjem.

Tiffany je odlučno potrčala prema čovjeku i sklonila ga iz ceste, umalo izbjegnuvši sudar. Taj trenutak kada je ugledala majčino lice na vozačevom mjestu, vrisnula je svom snagom te pokrila oči rukama. Zvuk njenog bespomoćnog vriska je bio popraćen treskom i zvukom pucanja stakla. Iste sekunde je ponovno otvorila oči i ugledala majčin auto zabijen u lampu, razmrvljen. Nosnice su već bile ispunjene mirisom benzina, koji je nemilosrdno curio iz spremnika.

"Mama!!!" Njen bespomoćan glas je odjeknuo ulicom, dok su njene noge hrabro trčale prema majci i sestri. Iz stare lampe su počele frcati iskre, donosivši Tiffany još veću paniku. Jedna se iskra odbila ravno u lokvu benzina, koji je počeo gorjeti i približavati se autu. Pomislila je kako je nemoćna, te kako ju jedan korak unaprijed odbaci dva unatrag. Osjećala se beskorisno, gledajući izraze lica osoba koje najviše voli u svom životu.

U njoj se probudio adrenalin kojeg je oduvijek svima željela pokazati. Prekasno. Približivši se na par metara od auta, začuo se ogromni prasak izazvan strahovitom eksplozijom.

"M-mama... J-ja sam kriva-" Izrekla je ove riječi zadnjim atomima snage, gledajući gorući auto u daljini. Bol koju njene oči vide je neusporedivo jača od one koju je zadobila udarivši cijelim tijelom o hladan beton. Ožiljke koje je zadobila padom su izlječivi, no ožiljke od prizora kojeg je ugledala neće ništa niti nitko zaliječiti.

Kraj 1. dijela. Recite mi u komentarima da li vam se sviđa. Dio je napisan kosim slovima zato što je to kao flashback u njenu ne tako daleku prošlost. :)
Volim vas :* ♥ Crazy Unicorn ^_^