100 days of therapy > h.s. {nakratko pauzirana}

Chapter 4 ~ Day one & first escape ~

"Kako god..." Povukao je ruku natrag uz tijelo i prevrnuo očima. Tiffany je očima pratila njegovu ruku, dok nije došla do njegovog trbuha. Zagledala se u leptira, koji je svojom veličinom itekako privlačio poglede. Zatim su se redale slike njegovih ostalih tetovaža. Razmišljala je o činjenici kako nekim ljudima ne smeta imati toliko tetovaža po tijelu. Njoj nije previše smetalo, no kopkala ju je ta zamisao.

"Već ste stigli?" Richard'ov glas ju je izbacio iz kratkog razmišljanja, te je vratila pogled na njegovo lice. No umjesto Harry'a, ugledala je veselog čovjeka sa povećim osmjehom na licu. 

"Stigli smo čim smo prije mogli." 

"Uđite." Rukom je dao znak da uđu. Tiffany je sa velikom dozom čuđenja gledala slike i biljke koje su joj mamile pozornost dok je hodala niz ogroman hodnik. Najviše ju je privukla ogromna slika koja je bila obješena na sredini velikog zida krem boje. Na njoj je bio Harry, obučen u crno odijelo, sa jednom djevojkom, koja je također blještala ljepotom. Izgledali su vrlo sretno, što je potvrđivala činjenica da se smješe od uha do uha, te su zagrljeni. 

"Natalie, donesi meni i Victoru jednu kavu. Tiffany, želiš li ti nešto?" Richard ju upita prije ulaska u, pretpostavljala je, ured, na čijim je vratima stajala žena srednjih godina. Nosila je laganu tamnoplavu haljinu, te je popravljala cvijeće koje je mirno stajalo u ogromnoj vazi.

"Ne, hvala." Natalie je otišla svojim putem, a oni svojim. Ušla je u ogroman ured, koji je bio ukrašen sa policama na kojima je bilo mnoštvo knjiga, na svakom kutku je bila barem jedna biljka... Pomislila je kako je ušla u nekakvu kraljevsku palaču. 

"Pa Tiffany, da li ti se sviđa ovdje?" Richard je ljubazno upitao, te skinuo naočale s očiju. 

"Mhm." Kratko je promrmljala i zacrvenila se. U sobu je ušetala Natalie, noseći tacnu sa dvije šalice kave, iz kojih se vijorila para. 

"Hvala ti Natalie. I da, skoro sam zaboravio. Reci Herman'u da unese torbe u kuću i pozovi Zoey da dođe ovdje." 

"Naravno gospodine Styles." 

"Zoey je moja kćer. Dvije godine je starija od tebe, no slagat ćete se, vjeruj mi. Krasna je ona cura i vjerujem da imate puno toga zajedničkoga." Tiffany se nasmješila i pogledala oca, koji je iz svoje torbe izvadio jednu vrećicu sa svakakvim kutijicama. Pružio ju je Richard'u i nešto prošaptao. Pretpostavila je da je neki važan podatak za njihov posao, te pogledala kroz prozor koji se protezao od tla, pa sve do stropa. Sa svake strane su za zid bile pričvršćene zavjese tamnozelene boje, ukrašene krem vrpcom. 

Iz daljine je ugledala Harrya kako polako korača prema jednoj fontani koja je stajala na sredini vrta. Naslanja jednu nogu na rub fontane, pa zatim rukom posegne u svoj džep. Iz njega je izvadio nekakav papir, zapravo, više sliči fotografiji negoli papiru. Nakratko je gledao u nju a zatim je izvadio upaljač i zapalio kraj. Par sekundi je pogledom prelazio po vatri, a onda ju je odlučno bacio u vodu, te izvadio iz džepa cigaretu i zapalio ju te nestao iz njenog vidokruga. 

Zašto je zapalio onaj papir ili fotografiju, što god već je? Pomisli, a zatim joj pred oči stane vesela djevojka. Imala je ravnu smeđu kosu, na kojoj je bila kruna od cvijeća. Frizurom je zaista podsjećala na nekakvu šumsku vilu ili čak princezu. Oči boje kestena, čiji je oblik savršeno upotpunio crni tuš, veselo su gledale u nju. 

"Zdravo, ja sam Zoey." Pružila joj je ruku, koju su krasile raznobojne narukvice. 

"Ja sam Tiffany." Rekla je sramežljivo, i pružila ruku. 

"Zoey, molim te, odvedi Tiffany u dvorište, ja ću ubrzo doći." 

"Naravno tata." Uzela je njenu ruku i veselo su istrčale iz ureda. Tiffany se nije odupirala, osjećajući sreću i radost. Slijedila je Zoey kroz velike i raskošne sobe, dok nisu stigle do velikog dvorišta. Izgledalo je mnogo lijepše i veće od prizora koji se mogao vidjeti kroz uredski prozor. Osim one velike fontane, bila je i mnogo manja, u kojoj su ptičice veselo cvrkutale i kupale se. Bile su tako slobodne, da je Tiffany načas htjela postati ptica. One nisu okovane lancima sudbine, boli i patnje, dok je čovječanstvo zahvatila ta nesreća.