Plač žutih dunja

IV Poglavlje

Danas punim 18 godina, sutra se udajem, prekosutra selim. Gospodin Milan je poslao kola po moje stvari, kojih iskreno rečeno, i nije bilo puno.
Otac već danima ne priča sa mnom, a majka priča i više nego sto treba. Pokušava da mi ispere mozak pričom kako da se odnosim prema mužu, da ne varam i budem dobra i poslušna ženica. Ona to nikad nije ispunjavala, valjda zato što otac nikad nije imao toliko para da je vrijedilo ostati vjerna.
Rođendansku zabavu nemam, ni tortu nemam, ni lijepu haljinu. Otac je od jutra u kafani, a majka u svojim poslovima.
Iz sanjarenja na krevetu me trznulo zvono na vratima. Znam da Zorka neće ustati da otvori, tu sam ja.
Na vratima sam zatekla gospodina Milana. Nije dobro, oca nema kod kuće.

"Dunja, hoćeš li me pustiti unutra?"

"Izvolite, oprostite, zbunila sam se. Niste najavili da ćete doći".

"Znam da nisam. Iskren da budem, nisam ni planirao, ali rođendan ti je. Donio sam ti nešto."
Ušao je u kuću sa velikom bijelom kutijom ispod ruke, i još dvije kese u drugoj. Propustila sam ga u mali dnevni boravak i otišla po majku. Otac bi me ubio da zna da je muškarac u kući dok njega nema.
Majka je trkom izletjela iz sobe, sa bar pola litre jeftinog parfema i crvenog karmina. Bože, stid me je pogledati čovjeku u oči pored ovakve majke.

"Milane! Izvinite, ja prešla na ti, a i šta fali, pa mi smo već rodbina, jel' tako? Odkud vi? Dunjica mi nije rekla da ćete doći."
Pokušavala je da zvuči kao gospođa, ali je ona prosta, seljačka žena izbijala iz nje. A i njeni pokušaji da dokaže Milanu kako me voli, nisu pili vode.

"Uredu je gospođo. Došao sam Dunji da donesem poklon."

"Pa niste trebali, stvarno. Ona ima svega, ništa joj ovdje na fali. Je li tako zlato?"

"Tako je majka..." tiho sam odgovorila. Opet laži. Vrištala sam u sebi koliko mi srce vapi za malo ljubavi i pažnje.

Milan mi je pružio kutiju sa svilenom mašnom i rekao da otvorim.
Bojažljivo sam podizala poklopac, kao da bi Bog zna šta bi moglo izaći iz kutije. Dočekala me hrpa bijelog papira sa znakom neke marke, a ispod papira najljepša haljina koju sam vidjela u životu. Ljepša nego iz ijednog časopisa. Izvukla sam je iz kutije i podigla. Duga, ravna i lepršava. Tanke bretelice i ravan izrez preko grudi. Bila je jednostavna, bijela i svilena bez čipke. Oči su mi zasuzile. Nikada nisam nosila nešto ovakvo. U kesama su bile srebrne štikle i ukras za kosu.

Majka je sjedila u tišini, na stolici prekoputa Milana. Ljubomora. Ona nikada nije ni vidjela ovakvu haljinu, nije opipala čistu svilu, nije imala novca da sebi priušti nešto takvo. Doduše, imala je seoskih sponzora, ali nikoga tako imućnog da joj kupuje ovako skupe poklone. Napokon je progovorila. Moja majka, moja krv, izgovorila je rečenicu koja je ubila i zadnji trun ljubavi prema ovoj porodici.

"Dunju ne dam ispod cijene".

Gospodin Milan je preblijedio. Znao je kakvi su mi roditelji, sitničari i ulizice, ali mislim da nije pretpostavljao da su spremni ići tako daleko da prodaju vlastitu ćerku.

"Koliko tražite za nju?" govorio je kroz zube.

"Deset hiljada. Mislim da čovjeku kao što ste vi, ta cifra zvuči smiješno."  Ne znam kako sam se držala na nogama od sramote. Znam da me nije osuđivao, ali se jeste sašaljevao.

"Uredu. Deset hiljada eura za Dunjinu ruku. Pod uslovom da Dunja odmah danas pređe živjeti kod mene." Majka se štrecnula.

"Ne dolazi u obzir! Mlada mora izaći iz roditeljske kuće. Ne navlačite nam sramotu na obraz."

Davno ste vi sebi navukli bijedu i sramotu, gore ne može.

"Gospođo Zorka, ja Dunju ženim ili ovako ili onako. Ali ako ona danas ne preseli, vi ne dobijate svoj novac."

Majka se crvenila kako paprika. Znala sam da će popustiti. Previše ona voli pare da bi tako lako ispustila deset hiljada kroz prste.

"Dobro, kad ste navalili, neka ide. Ali očekujem da trošak svadbe snosite vi!" Još sramote.

"Podrazumijeva se. Idemo Dunja, ne moraš nositi stvari, Sve te čeka u tvojoj kući."

 U mojoj kući... Prvi put, ja imam svoju kuću. Prvi put imam porodicu i nekoga ko brine za mene poslije dede.

Prvi put, Dunja Popović je sretna djevojka.