Plač žutih dunja

V Poglavlje

Za moj rođendan otac nije dolazio kući. Kum kaže da je spavao u kafani. Kada je došao, ja sam već preselila. Majka me ispratila u nekim lažnim suzama, ne bi li ispala makar malo veća u očima mog budućeg muža.

Ja sam bila sretna. Kako čovjek može biti sretan kada ostavlja svoju porodicu, kuću, uspomene... Ja sam bila. Kuća mi nije bila draga, porodicu sam mogla imati i bolju, a uspomene...osim dede lijepih nije bilo. Nisam ostavljala ništa za čim bih zaplakala. Bar ne od sreće.

Gospodin Milan je imao imanje malo izvan sela. Odvojeno od drugih kuća. Velika, starinska kuća, zaklonjena visokom zidanom kapijom. Ja, koja sam odrasla u trošnoj, vlažnoj kući, nenaviknuta na ovo bogatstvo, doživljavala sam ovo kao raj na zemlji.

"Šta misliš?", Upitao me.

"Prelijepo je. Ovo nisam vidjela ni na jednoj televiziji. Sami održavate baštu?" Zaista, imao je baštu vrijednu svakog divljenja. Zelenilo gdje god ti oko stane. Najviše mi je zapala za oko klupica ispod velike kruške.

"S vremena na vrijeme uskočim, ali većinom se o tome brine Jovan. On je vrtlar. Vidjećeš, svidjeće ti se. Dođi da ti pokažem kuću."

Ulazna vrata su bila masivna, smeđa, vjerovatno rađena samo za ovu kuću. Činilo mi se da ih ni on ni ja zajedno ne možemo otvoriti. Ali on ih je ipak laganim potezom ruke otvorio. Ne škripe.

Bijelina. To sam prvo vidjela. Predvorje je odisalo nekom naročitom čistoćom koju ranije nisam srela. Ne ona bolnička, sterilna već neka ugodna koja daje čudan osjećaj sigurnosti. Namještaj je bio kraljevsko plave boje. 

Ispred nas je iskočila pomalo punačka žena, u srednjim pedesetim godinama.

"Dunja, ovo je Marija. Kućna pomoćnica. Ako mene nema, za sve se možeš obratiti i njoj. Marija, ovo je moja supruga Dunja."

Očekivala sam zgražanje na njenom licu jer njen gazda osamnaestogodišnju djevojku predstavlja kao svoju ženu, ali ne. Toplo mi se nasmijala i zagrlila me takvom jačinom da sam mogla osjetiti kako mi se rebra savijaju. Niko još od dede mi nije pokazao ovu prisnost.

"Drago mi je Dunja. Napokon jedno mlado lice u ovoj kući."

"Takođe gospođo. Hvala vam na zagrljaju." Tužno me pogledala. Znala je.

"Molim te, ne govori mi Vi. Zovi me Marija."

Gospodin me poveo dalje u obilazak. Na raznim mjestima sretala sam isto lice. Mlada, plavokosa žena, nasmijana. Negdje sama, negdje u zagrljaju istog lijepog muškarca. Milan.

"Oprostite gospodine, ko je žena sa slike?" upitala sam ga.

"Što na umu to na drumu. Milan. Zovi me Milan. Djevoka je moja pokojna supruga, Sonja. Umrla je jako mlada." Oči su mu poprimile neku tužnu notu.

"Razumijem." shvatila sam da ne pitam dalje.

Poveo me na gornji sprat . Ušli smo u veliku spavaću sobu. Bijeli zidovi, ogroman drveni krevet sa visokim uzglavljem. Noćni ormarići sa obje strane. Spojeno kupatilo i još jedna vrata do prozora. Vodila su u ormar.

"Ovo je sada tvoja soba. Možeš je slobodno preurediti ako ti se nešto ne sviđa. Sutra ćemo napuniti ormar."

"Milane, ovo je previše. Meni ne treba ovolika soba. I šta ću pobogu ja sa tolikim ormarom. Molim vas, ako ima bilo šta manje..." prekinuo me

"Ne dolazi u obzir. Ovo je tvoja soba i ne želim primjedbe. Naravno da ti treba, i soba i ormar. Ti si mlada žena. Preko puta je moja soba, a lijevo je radna soba. Tu me uvijek možeš naći. Ostaviću te sad da se malo odmoriš za sutra. Sve što ti treba slobodno traži. Uživaj."

Ostavio me samu u sobi. Možda bih stvarno trebala odspavati.