Uobraženi zavodnik #4

Sadašnjost - 3. Poglavlje

Ponekada pomislimo da život nije fer.

Čini nam se da drugima ide sjajno, a samo kod nas uvijek nešto krene naopako.

Uvijek neki zupčanik u tom životnom mehanizmu zakoči, i sve se zatim počne da rotira u pogrešnom smjeru, i cjelokupni život nam se čini haotičan, i u kvaru.

Nekada se sami sebi činimo čudni, nervozni bez razloga, ljutiti, neraspoloženi, u zvadi sa svijetom i svim oko nas.

Djeluje nam kao da smo u sasvim pogrešnoj priči, kao da smo samo sporedne uloge u tuđem životnom romanu.
Kao da je neko djelio svrhu svima na ovom filmskom platnu života, a baš nama dao ulogu komičara bez cilja i plana.

Carlos se ponekada tako osjećao, i baš u tim momentima se trudio da te misli izbaci iz glave na način da je životu udarao kontru.

Vodio se parolom, ako mi je već zapala uloga komičara onda daj da od ove priče napravim komediju.

Volio je izazove, i volio je da pomjera granice, a najviše od svega je volio kada ga adrenalin ponese toliko da zaboravi koliko mu je život besmislen i koliko mu fali neka svjetla tačka da mu obasja putovanje bez odredišta i cilja.

Samo jednom je osjetio da život krije mnogo više od onoga dokle njegov pogled seže, ali to se izgubilo iste one večeri kada je i sreo.

Pitao se zašto mu je jedan pogled na nju bio dovoljan da pomisli da je mnogo više od onoga što se vidi spolja.

Imala je nešto u tom pogledu koji kao da je gledao na svijet poput praznih listova koje možeš ispisati onako kako želiš iako nemaš ni pero, ni tintu za pisanje.
Te oči pune nade i sjaja i pored svih razočarenja, i ta sigurnost i borbenost koju je vidio u ovoj novoj njoj bile su poput osvježenja u pustinji.

Intrigirala ga je, i privlačila, a vidio je samo dva puta u životu.

Pitao se kako li će im tek treći susret proći ?

****

Skarlet je završavla sa smjenom, i po treći put je prelazila preko večernjeg izvještaja pokušavajući da se usresredi na riječi na papiru.

Slova su joj bila potpuno nejasna jer su joj misli bile negdje drugo.

Taj muškarac joj nije izlazio iz glave i iako se na sve načine borila da ga izbriše, njegov osmjeh i taj drski pogled su joj bili utisnuti u mislima poput pečata.

A o njegovom tijelu nije smjela ni da misli, jer to sa čim je on raspolagao bilo je opasnije od kompletnog asortiman oružja njihove policijske stanice.

Ali nije samo njegov izgled bio to što je nju mučilo, i što joj je misli tjeralo da divljaju, već i činjenica da je bila sigurna da su se oni već jednom sreli.

Ali što se više pokušavala da sjeti kada i gdje je to bilo, više joj je njegov osmjeh titrao pred očima, i taj pogled koji je bio dovoljan da mu armija žena padne pod noge.

Bila je bijesna na sebe i činjenicu da se ponaša kao klasična srednjoškolska klinka, umjesto kao zrela osoba, imuna na bogovsko tijelo, i još bolje lice.

Zar je toliko teško da ga izbaci iz glave, nije baš kao da će ga opet sresti.
Jer to joj zaista nije potrebno u životu.
I nije baš kao da će je ove misli držati dugo, večeras je umor odradio svoje, ali sutra je novi dan.
I sutra su novi izazovi.
I sutra neće biti atraktivnih i golih muškaraca da prave pometnju u stanici.

Vrijeme je da ide kući i odmori, a do sutra će već zaboraviti na njega.