Uobraženi zavodnik #4

5. Poglavlje

Izazovi su u sebi uvijek nosili uzbuđenje.

Tjerali su na rizik, na smjelost, na kreativnost, ali najviše od svega na drskost.

Izazov koji je Dillon postavio ispred njega je zahtjevao sve od toga i još više.
Bio je to izazov koji nije samo tražio spremnost, nego i da malo više od puke sreće.

Da je ona bila poput većine djevojaka u ovom klubu bilo bi mu lako da je navede na poljubac, ali ona je bila nešto sasvim drugačije od toga.

Ona je od prvog trena od kako je sreo bila osoba koja ga je pomjerila sa mjesta jednim pogledom, osoba koja je djelovala sasvim drugačija od svih, posebna, neobična i puna iznenađenja.
I baš zbog toga ovaj izazov je bio nešto u šta je zaista želio da se upusti, ali i izazov koji ga je nakon svih ludosti u koje se upustio po prvi put učinio nervoznim, a to mu je bio potpuno stran osjećaj.

Ali to ga je samo još više motivisalo da se upusti u to, i da ne dopusti sebi da bar još malo razmišlja o tome.
Ustao je, razgledao podijum, i kao lav koji se odlučio malo upustiti u lov ubacio se u masu.

Hodao je ustremljen samo na jedan cilj,
i sa željom da dokaže da kad on ide u lov, lovina mu se sama baci pod noge.
A ova njegova meta bila je više od samog lova a posebno nešto više od samog izazova.

****

Skarlet je bila obučena da se nosi sa svim izazovima, da se snađe suočena sa neprijateljima, oružnim silama i napadima.

Znala je kako da se postavi u situacijama poput borbe bez oružja, borbe sa jačim i snažnijim neprijateljem, da nadmudri opasne tipove i da se nosi sa mnogo opasnijim situacijama nego što je to ples u klubu, pa ipak je osjećala neki nemir.

Bila je sigurna da osjeća pogled na sebi, i bila je sigurna da se tu negdje nalazi i vlasnik tog pogleda koji kao da je imao moć da je tim istim pogledom i dodiruje, iako to nije imalo smisla.
Bilo je to teško opisati, ali srce joj je igralo u nekom njemu znanom ritmu, kao da pravi kod po kojem joj šalje poruku.
A onda je na kraju šanka ugledala te oči, i znala je da su one uzrokom njenog nemira.

Bio je to muškarac iz policijske stanice, i posmatrao je na način na koji je do sada nije posmatrao niko.
Bilo je nešto u tom pogledu što je dekoncentrisalo, tjeralo srce u salto a tijelo u groznicu.

Gledao je kao da je ona neka rijetka dragocjenost i božanstvo kojem ne zna da li da se prosto divi ili da uzme i prisvoji sebi.

Djelovalo je kao da je želi samo za sebe, i nešto u držanju tijela dok je gledao kao da je slalo nevidljivu poruku svima oko njega da se drže podalje.

Djelovao je u potpunosti kao alfa mužjak i signal koji je odašiljao oko sebe izgledao da je imao efekta, niko se nije usuđivao da joj priđe, ali i on je ipak kao i svi stajao na distanci.

-"Hej, onaj macan ne skida oči sa tebe, mislim da ću da padnem u nesvjest koliko je savršen."- glas njene prijateljice je vratio u realnosti, i potpuno smetena je pogledala u nju.

-"Na koga misliš ?"- upitala je nevješto se praveći da nije primjetila kako je njegove oči drže prikovanu za šank, i izgubljenu u prostoru prepunom ljudi, čineći da se osjeća kao da u toj prostoriji postoje samo on i ona.

-"Misliš na onog muškarca na kraju šanka?
Jutros je bio u lisicama, zavezan za stolicu i poptuno go izuzev bokserica."-rekla je hladnokrvno u odgovor.

Njena prijateljica je bukvalno ispustila vilicu do poda zaprepaštena njenim odgovorom, pa je još jednom pogledala u muškarca na kraju šanka zavidna što je bila u prilici da ga vidi bez odjeće.