Samo ona🔚 ❤️Tiskana 📖

Dvadeset treće poglavlje

Bolest ne gleda ni broj, rod ni soj. Nisu joj važne godine, rasa, vjera. Ne gleda koga pogađa, koga ranjava i koga uzima. Znao je to Aadil dobro. Već treći put u svom životu gleda kako to zlo polako isisava život iz tijela osobe koju voli. Nije bio siguran da će ovaj put i sam preživjeti.

 Bio je hrabar kad bi god došao u tu sterilnu sobu i vidio svoje dijete  skupljeno na krevetu. Osmijeh koji već odavno ne osjeća uvijek bi se našao na licu kad bi ga te umorne plave oči pogledale.  Iako umoran, pronašao bi snagu da ustane svaki dan i provede vrijeme s njom u podsvijesti uvijek imajući činjenicu da je to možda i jedino vrijeme koje će imati s njom. Nije bio pesimista, ali znao je ishod ovoga. Imao je dva groba koja je obasipao cvijećem da ga podsjete na to. Dva mramorna kamena koja pokazuju da su nekad živjeli i koja pokazuju koliko su prostora na zemlji zauzeli. Dva kamena i mnogo uspomena.

Vrijeme je tako sporo prolazilo kad ga provodiš u bolnici i gledaš kako ljudi dolaze i odlaze i nemaš ništa drugo da radiš. Aadil je pokušavao na svaki mogući način da skrene misli koje su postajale sve crnije kad bi bio sam u tišini. Već treći mjesec bolnica je bila njegov dom. Da nije bilo njegove majke ne bi se sjetio ni da jede. Sama činjenica da je sve što obuče bilo bar dva broja veće govorilo je mnogo o stanju u kojem se nalazi. 

Kada boravite u prostoriji gdje se čuda dešavaju nadate se da će se čudo i vama desiti. A to je Aadilu trebalo, čudo. Nakon što kemoterapije nisu pomogle, donator je bio jedino rješenje. Testirao se on i sva njegova porodica, ali niko nije odgovarao. Već petnaest dana njegova Farah stavljena je na listu i uprkos svim donacijama, testiranjima koja je plaćao, nije mogao da nađe odgovarajućeg.

Sjedio je tu u bolničkoj kapelici na drvenoj klupi i gledao u te bijele zidove. Osjetio je mir i spokoj u njoj iako nije znao šta radi. Nije znao ni kako da se pomoli za čudo. Nije znao ni kome da se pomoli, pa je zatvorio oči naslonio čelo na drvenu klupu ispred sebe. Bog je opet iskušavao njegovu vjeru na najteži mogući način. Suza je kliznula niz njegovo lice, ali nije imao snage da je obriše. Slušao je ljude ispred njega kako tiho govore molitvu. Šum tih zvukova usporavao je njegove lude misli koje su divljale.  Neko je sjeo pored njega i Aadil je otvorio oči i ugledao crnu odoru pa polako dizao glavu. Oči koje su gledale u njega bile su suosjećajne i mile. Smeđe i pune mudrosti. Sijeda kosa koja je krasila tu glavu i bore na licu samo su svjedok godina i iskustva koje je taj čovjek imao. Aadil se naslonio na naslon drvene klupe i čekao da čovjek progovori. Ali svećenik pored njega je samo šutio. Obojica su gledala u bijeli zid na kojem je stajao mali drveni križ. Prisutnost tog čovjeka unosila je nervozu u Aadila. Znao je da ne bi trebao biti tu, ali trebala mu je sva moguća pomoć.

"Kako?" konačno je progovorio.

"Kako šta, dijete?" odgovorio je duboki glas koji je nosio emociju.

"Kako se moli?" upitao je Aadil.

"Srcem" odgovorio je svećenik. "Molitva je kao razgovor, samo što druga strana ne odgovara riječima. Pretpostavljam da takve razgovore nisi vodio u ovoj prostoriji."

Aadil je odmahnuo glavom. "Nisam, ali trenutno mi treba svaka moguća pomoć."

Svećenik je klimnuo glavom. "U ovoj prostoriji smo svi isti, Božija djeca. Ovo je mjesto gdje svi mogu biti ono što jesu i potražiti pomoć. Svi imamo iste probleme i rješenja su skoro uvijek ista. Sine, moliš onako kako znaš. Bog nas je stvorio različite, a iste. Bog ne poznaje rasu ili jezik. Bog nas je stvorio, za njega smo mi svi isti. Samo reci ono što imaš na duši, olakšaj teret koji nosiš sa sobom."

Sjedili su u tišini još uvijek gledajući pravo. Aadil  je posmatrao ljude kako se mole. Vidio je kako ulaze s brigom ispisanom na licu, a izlaze s nekim vidom olakšanja. Kao da je razgovor koji su upravo vodili s Bogom skinuo neki teret s njihovih leđa. Zatvorio je oči i ponavljao svaku molitvu koju zna i onda na kraju razgovora s Bogom zamolio ga da uzme njega, a ostavi Farah na životu. Još uvijek nije iskusila šta život znači.

Kada je otvorio oči svećenik je bio pored njega i u prstima vrtio krunicu.  Usta su mu se micala dok je tiho izgovarao riječi. 

"Za šta vi molite?" upitao je Aadil kad je svećenik konačno završio.

"Za tebe, sine. Ti si molio za nekog drugog, a ja sam molio za tebe."

Aadil je klimnuo glavom i nastavio gledati pravo. Prošlo je više od pola sata kada su se vrata iza njih otvorila i kada je ušla medicinska sestra koju je dobro poznavao. Strah je prostrujao njegovim tijelom i prva pomisao je bila Farah. Nije imao snage da ustane jer nije osjećao noge.  Stajala je s njegove lijeve strane i gledala u njega. Osmijeh koji se tad razvukao na njenom licu ubrzao je njegovo srce, ali i skinulo okove u koje je stavio svoje srce.

"Gospodine El-Arafat, doktorica vas zove da dođete odmah. Ima dobre vijesti za vas."

Aadil je i dalje sjedio i gledao u nju, nije htio srce da ispuni nadom. Nije imao snage za još razočarenja ako se ispostavi da nije istina. Pogledom je prelazio preko njenog lica i tražio neki odgovor, ali njen osmijeh nije silazio s usana i njene oči bile su vlažne. To bi trebao biti dobar znak, zar ne? Okrenuo je pogled prema svećeniku koji ga je samo posmatrao s blagim osmijehom na usnama.  Opet je pogledao u tu divnu ženu koja je toliko pažnje posvećivala toj djeci. 

"Kakve vijesti?" konačno je upitao Aadil.

"Našli smo ga!" viknula je veselo žena skoro poskakujući u mjestu. Njen vrisak trznuo je ljude koji su se molili i uprkos brigi koja ih je morila, uspjeli su razvući blagi osmijeh i prekrižiti se na tu očito sretnu vijest. Sestrica se izvinula, zatražila oprost od Boga i svećenika i opet pogledala u Aadila.

"Našli smo koga?" pitao je Aadil tražeći potvrdu za ono što u hoda mislima. Molio se u sebi da bude istina.

"Donatora." Šapnula je sada veselo.

Aadil je skočio na noge i uhvatio je za ruke i čvrsto stisnuo sa svojim. Zatim ju je u trenutku sreće povukao u čvrst zagrljaj. Okrenuo se zatim svećeniku koji je ustao s njim i zagrlio iznenađenog čovjeka koji je isto imao osmijeh zaražen njihovom srećom. 

"Hvala vam!" Rekao je Aadil i krenuo prema izlazu.

"Bog možda ne odgovara odmah, sine. Odgovara onda kada nam je odgovor najpotrebniji i kad se sve posloži. Nek je Bog s tobom." 

Aadil je klimnuo glavom i brzim korakom uputio se prema ordinaciji gdje će dobiti druge vrste odgovora. Stao je pred vratima i duboko udahnuo. Polako je ušao u trenutku kada je majka pričala o vjeri i pomislio na čovjeka koji je upravo s njim proveo sat vremena sjedeći u tišini.

"Majko, zar je bitno u koga vjeruje? Bog ju je očito s razlogom poslao ovdje." Žena ispred njega se ukočila i polako okrenula. Oči koje su gledale u njega proganjale su njegove snove i često bile spas u ludilu koje ga je vuklo sebi. Šokiran je izdahnuo. Bila je melem za bolne oči. Mislio je da je nikad više neće vidjeti, da ju je otjerao od sebe. Često je u ova tri mjeseca mislio na nju i kako bi bilo lakše da je bila uz njega, ali onda mu je bilo drago što je sve sasjekao u korijenu jer nije htio i ovaj teret da joj stavlja na ta krhka leđa.

Sandra se okrenula prema svojoj tetki i pitala:

"Kako se zove pacijent?" Ruke su joj drhtale dok je sklanjala pramen kose iza uha.

"Farah el-Arafat." 

Zvuk koji je izašao iz Sandrinih usta je bio savršen prikaz onoga što je on osjećao duboko u sebi. Tuga i jad.