Samo ona🔚 ❤️Tiskana 📖

Osamnaesto poglavlje

Kada su se vrata lifta te subote otvorila Sandra nije imala nikakav doček. Nije bilo vriske, nije bilo zagrljaja. Ništa. Dočekala ju je mukla tišina. Polako je koraknula prema dnevnom boravku, ali i on je bio prazan. Nagnula se unatrag i pogledala prema hodniku, ali ni tamo nikoga nije bilo. Njena slika stajala je na uobičajenom mjestu na stalku, bila prekrivena platnom i sve njene boje bile su spremne, ali modela nije bilo. Izvadila je mobitel i pogledala da nije propustila neku poruku, da im nije šta iskrsnulo, ali njen inbox je bio prazan.  Okrenula se prema vratima lifta spremna da krene prema recepciji i dole pričeka na Aadila i Farah jer se nije osjećala ugodno biti sama u tuđem stanu. Došla je do stuba kada je začula zvuk hrkanja koji je dopirao iz Farahine sobe. Polako se na prstima uputila niz tamniji hodnik i polako gurnula otvorena vrata sobe.

Ispod rozog baldahina, na bijelom krevetu ležao je Aadil. Na njegovim prsima bila je rasuta crna kosa koja je izvirivala ispod rozog pokrivača nehajno prebačenog preko njih. Aadilova desna noga bila je oslonjena na pod, a lijeva ruka prebačena preko očiju dok je desnom čuvao svoje dijete. Sandra je podigla ruku do prsa i blago protrljala to mjesto koje ju je stezalo. To je bio prizor ljubavi. Bezuvjetne, bezgranične, iskrene ljubavi. Bio je to prikaz oca o kakvom je uvijek maštala. Ljubav koju nikad nije osjetila. Bilo je to kao san iz kojeg se nije htjela probuditi. Bila je presretna što ta mala djevojčica nikad neće morati zamišljati o ovome o čemu ona trenutno sanja.

Polako se približila krevetu i svojom nogom gurnula Aadilovu, ali nije bilo nikakve reakcije. Došla je bliže njegovoj glavi i nije mogla da zaustavi svoje prste koji su prošli kroz tu njegovu kratku crnu kosu dok je stajala nagnuta nad njim. Njen dodir ga je trznuo iz sna i polako je otvorio oči i obrve su mu stvorile onu poznatu brazdu na čelu. Trepnuo je još par puta kao da nije siguran u šta gleda, a onda su mu se oči raširile.

"Sranje." Rekao je i krenuo da se ispravlja. 

"Polako." Rekla je Sandra i gurnula ga pritiskom u rame nazad na krevet. "Probudićeš Farah." 

Spustio je pogled na svoja prsa kao da nije znao o čemu priča i kad je konačno postao svjestan da leži na njemu, podigao je ruku do lica i protrljao ga dlanom. 

"Cijelu noć je imala temperaturu. Nismo nikako spavali. Izvini, zaboravio sam ti javiti da ne dolaziš. Uspjela je zaspati nekad oko deset jutros. Očito je san i mene prevario. Izvini." Rekao je Aadil.

Tutnjanje njegovog glasa kroz prsa probudilo je Farah koja je okrenula glavu prema Sandri i pružila ruku prema njoj. Sandra ju je uzela za ruku i Farah se okrenula na bok i pružila i drugu. Sandra se spustila na koljena do kreveta i čuvala joj ruke. 

"Kako si ljepotice?" upitala je dijete koje samo što nije zaplakalo. Povukla je Sandrine ruke prema sebi i smogla snage da omota ruke oko njenog vrata. Kad je shvatila šta želi, Sandra se ispravila, podigla Farah s očevih prsa i omotala njene noge oko svojih bokova. Mala Farah je spustila glavu na njeno rame i nos približila njenom vratu. Čuvajući je preko leđa jednom rukom, drugom joj je opipala čelo i shvatila da se temperatura vratila. 

Polako se okrenula i uputila prema kupatilu. Pokušala je skinuti Farah sa sebe, ali mala djevojčica je čvrsto stisnula ruke oko njenog vrata.  Spustila ju je na bijeli mramornu ploču umivaonika i polako skinula ruke sa svoga vrata. Djevojčica je negodovala, ali na kraju popustila. Sandra je pogledala u te velike plave oči pune suza i njene oči su isto tako počele da se mute.

"Ljubavi, moramo te otuširati mlakom vodom. Goriš."  Farah je samo odmahnula glavom. Aadil se pojavio na vratima i trljao lice s obje ruke. Kad je konačno vidio Farah kako sjedi pogledao je u Sandrin odraz u ogledalu i vidio kako briše oči.