Samo ona🔚 ❤️Tiskana 📖

Dvadeset deveto poglavlje

Sandra se nasmijala kada se sjetila Aadilovog lica kada je taj mladi, zgodni medicinski tehničar ušao i s vrata rekao:

"Gdje je moja najdraža pacijentica?"

Aadil je nešto promrljao i na kraju napustio bolničku sobu skupa sa Sebastianom i Aadilovom sestrom. Nakon što su izašli Sandru su odveli da izvadi sve moguće nalaze i provjere i vratili je u sobu. Kako je bilo kasno za bilo kakve posjete Sandra je uzela svoj kindle i čitala priču u kojoj je sreća bila opisana na svakoj stanici. Uživala je čitajući o sreći drugih ljudi dok je u mislima molila za sreću jedne djevojčice u sobi nedaleko od njene. Kako se mrak spuštao i tišina ispunjavala sve prostorije, jedino svjetlo bilo je ono s njenog ekrana. Držala je taj uređaj u rukama sve dok nije postao pretežak i krenuo joj ispadati iz ruku. Ta težina spustila se i na kapke i konačno je zatvorila oči.

Osjetila je nekakav dodir na čelu i kroz tišinu joj se učinilo da je čula riječi: "Volim te!" Okrenula se na stranu i ušuškala ispod pokrivača koji joj je podignut skoro do ušiju. Duboko je udahnula. Njenim snovima šetali su ljudi koje voli i donijeli osmijeh na usnulo lice.

                                                                                             ***

  Sandra se trznula na neugodan osjećaj kada joj je igla prolazila kroz tijelo. Iako je bila pod lokalnom anestezijom, njeno tijelo je ipak reagovalo na taj oštri predmet koji ga je probijao. Bio je to trenutak koji bi trebao promijeniti mnoge živote, a najvažnije produžiti jedan koji je tek počeo. Bila je okrenuta po strani, sa nogom savijenom u koljenu i gledala je u zid ispred sebe. Ništa u ovoj sobi nije davalo nadu, bila je previše bijela, pretiha. Ljudi su hodali ispred njenog lica pripremali sve za zamrzavanje, kako bi to konačno za par dana bilo ubrizgano u to malo tijelo.

Vrijeme sporo prolazi kad ste izgubljeni u svojim mislima.  One lutaju kroz mnogo "šta bi bilo" situacija, gdje bi svaka vaša drugačija odluka mogla promijeniti tok vaše sudbine. Sandra je razmišljala o putu koji ju je doveo do ovog mjesta, ove prostorije, stola. Prošla je kroz sve to da bi na kraju spasila nečiji život. Ne bilo čiji već djevojčice koja je ukrala njeno srce. Koja je krila toliku tugu u očima da je ono što je Sandra osjećala bila samo kap u bespuću mora. Sama pomisao da je u jednom trenutku mogla promijeniti smjer svog života i da bi ova djevojčica mogla umrijeti, a da ne doživi prvu ljubav,  pravu ljubav, starost, stisnula je njena prsa. Usamljena suza kliznula iz njenog oka. Suza koja je bila mješavina mnogo emocija koje su strujale njenim tijelom. 

Aadil je hodao hodnikom kršeći ruke ispred sebe. Nervoza kojom je zračio osjetila se u zraku. Bio je zabrinut jer je taj jednostavni postupak dugo trajao. Drhtavom rukom prešao je preko lica.  Svako malo bi bacio pogled prema vratima i očekivao doktora da izađe i da mu kaže da je sve prošlo u najboljem redu, ali niko nije izlazio.

"Sine, sjedi! Glava me boli od tebe." Rekla je Aadilova majka sa stolice u hodniku.

Klimnuo je glavom, ali nastavio da hoda duž malog hodnika. Kad su se vrata otvorila stao je i podigao glavu. Srce u grudima lupalo je kao ludo kada je doktor krenuo prema njemu.

"Sve je prošlo u najboljem redu, mjesto će biti bolno par dana, ali sve ostalo je savršeno. A sad me izvinite", rekao je doktor i nastavio svojim putem. Aadil je duboko udahnuo i onda podigao pogled prema vratima kada je medicinska sestra izašla i klimnula mu glavom i poklonila mu blagi osmijeh. Još jednom se vrata otvoriše i ispred je izašla mlada medicinska sestra koja je znala da Aadil iščekuje informacije.

"Gospodine Aadile", rekla je i pružila ruku koju je Aadil blago stisnuo. "Sve je prošlo u najboljem redu. Druga medicinska sestra joj trenutno lijepi flaster na ranu i imati će blage bolove na mjestu uboda idućih par dana i onda će moći kući. Uskoro će biti prebačena u sobu."