Samo ona🔚 ❤️Tiskana 📖

Trideset peto poglavlje

Sandra je podigla ruku i spustila je na taj mali dlan s druge strane stakla. Osjetila je Aadilove ruke na svojim ramenima kao podršku, utjehu, ali nije uspjela da udahne duboko zbog količine bola koju je osjećala u prsima. Pogledala je u tu djevojčicu koja je imala osmijeh na licu iako je bila zatvorena u staklenoj prostoriji. Koja se smijala iako se svijet oko nje raspadao. Sve što je Sandra htjela u tom trenutku je da je uzme u naručje i izljubi svaki dio njenog lica. Da je grli sve dok ova bol koju osjeća ne popusti. Nije mogla ni da zamisli kako je Aadilu koji je morao da obuče zaštitno odijelo samo da bi sjedio u njenoj sobi ili je dodirnuo. Gledao je svoje dijete dvije sedmice preko stakla i nije znao da će ikad uspjeti da je uzme u naručje. 

"Došla si!" odzvanjao je zvonki dječji glas u toj tihoj prostoriji.

"Naravno da sam došla", rekla je Sandra kada joj se grlo konačno opustilo. Osjetila je pritisak u očima i treptala je kako bi otjerala suze koje su se skupljale u njima. Farah se okrenula do kreveta i otišla po stalnog pratioca - zeku. Sandra je zabacila glavu kako bi pogledala Aadila u oči, a on je imao blagi osmijeh na licu dok ju je posmatrao i čvrsto stisnuo njena ramena. Tako u čučnju čekala je da se Farah vrati. Imala je palac u ustima i zeku pod rukom i gledala je u jedno pa drugo.

"Kako si?" upitala je Sandra. Na što je dobila slijeganje ramenima. Sandra je prešla pogledom preko tog mršavog tijela u rozoj pidžami, preko tih venama išaranih malih ruku i upalih obraza. Ćelava glava sijala je na toj bijeloj bolničkoj svjetlosti i osjetila je bol u stomaku kada ju je posmatrala. I dalje joj je bila najljepša djevojčica na svijetu.

Došla je medicinska sestra i klimnula im glavom da je vrijeme za lijekove i Sandra je ustala.

"Doćeš opet? upitala je Farah.

"Ništa me neće spriječiti."

Osmijeh na tom lijepom blijedom licu se razvukao i otišla je nazad u krevet. Sandra i Aadil su mahnuli i otišli u hodnik. Čim su stupili van Farahinog pogleda, Sandra je bacila ruke oko Aadilovog struka i počela da plače. Njena mala ramena su poskakivala od snage boli koja je potresala njeno tijelo. Aadil ju je čvrsto stisnuo i prelazio rukama po njenim leđima.

"Ššš, dobro je" tješio ju je Aadil. "Dobro je", govorio je, ali nije bio siguran da li govori njoj ili sebi. Svaki put kad bi došao tu bio je sretan što vidi svoje dijete, ali ona bol koju je osjećao svaki put kad bi odlazio postajala je sve veća svakim danom. Noćima se znao pitati da li će je sutra naći živu, hoće li disati. On se dugo borio s tim i bio jak samo za nju, međutim, Sandra je tek vidjela i osjetila ono što je on preživljavao zadnjih mjeseci. Znao je sve majke koje su živjele tu u bolnici sa svojom djecom, nosile su istu bol kao i on. Gledao je kako se lome, kako je bolest postala njihov život. Vidio je roditelje s više djece gdje su razapeti između toga da provedu vrijeme sa ovim u bolnici i onima kod kuće, a da se niko ne osjeti zanemaren. Gledao je smrt, slomljena srca, ali isto tako čuda i novi život. Mnogo toga se odvijalo iza tih zatvorenih zidova bolnice gdje su mnogi u prolazu, a mnogima je to postao prisilni dom.  Bio je zahvalan svim tim ljudima, koji su davali svoj život da pomognu drugima. Nije jednom prošao pored sobe za medicinske sestre i pronašao neku da plače. To je bio posao za psihički jake ljude, koji će poslije obrisati suze i nabaciti osmijeh i suočit se opet sa svim tim. 

"Kako izdržiš? Kako si uspio da je gledaš dan za danom i opet da se nasmiješ?" upitala je Sandra.

"Zbog nje. Za nju. Nije bitno šta ja osjećam, bitno je da ona ozdravi. Da zna da je voljena i da ću je voljeti do kraja života. Da zna da je uprkos bolesti, nedostatku kose i njenoj krhkosti, najljepša djevojčica koja će ikada postojati. Morao sam da smanjim njen strah dok je moj rastao. Svaki dan sam gledao kako mi pred očima propada, ali zahvaljujući tebi dobila je šansu da se popravi", rekao je Aadil i stavio obje ruke na njene obraz. "Nećemo biti pesimistični dok god ima šanse. Leukociti rastu, a s njima i njena šansa da preživi i izbori se sa svim ovim. Ti si naše čudo", rekao je Aadil i spustio poljubac na njene usne.