Samo ona🔚 ❤️Tiskana 📖

Dvadeseto poglavlje

Noć se već spustila i u tami sobe, Sandra je vrhovima prstiju kružila po toplim muškim prsima. S glavom na njegovom ramenu i isprepletenim nogama, uživala je u tišini i njegovom dubokom disanju. Težina njegove ruke ležala je na njenom struku dok je druga bila prebačena preko njegovih očiju. Sandra je gledala monitor na stolu i posmatrala djevojčicu kako spava. Spustila je poljubac na mjesto gdje je osjećala otkucaje njegovog srca. Bila je sretna. Spokojna. Ležala je tako sve dok nije ugledala djevojčicu kako se nemirno vrti u krevetu. Krenula je da se ustane, ali ju je čvrst stisak zaustavio. Pogledala je prema njegovim očima koje su sad bile otvorene i gledale u nju.

"Gdje ćeš?" pitao je promuklog glas Aadil. Ona se nagnula nad njegove usne i spustila poljubac dok je raspetljavala svoje noge od njegovih.

"Farah" rekla je na što je on samo klimnuo glavom i vratio ruku preko očiju.

Sandra je pokupila odjeću s poda i obukla se. Upalila je svjetlo u hodniku i uputila se prema sobi. Kada je otvorila vrata Farah je sjedila uplakana na krevetu.

"Mila, šta je bilo?" pitala je Sandra kad ju je posjela u svoje krilo. Djevojčica je omotala svoje ruke oko njenog struka i stavila glavu na njena prsa.

"Otišla si." Rekla je tiho Farah. "Otišla si i više te nije bilo."

"Nisam nigdje otišla, mila. Tu sam. To je bio samo san. Nikad neću otići."

"Obećavaš?" upitala je djevojčica

"Obećavam." Rekla je Sandra stavivši joj dlan na čelo. Imala je blagu temperaturu. Sandra je pokušala ustati, ali se zaustavila kad se Farahino tijelo pod njenim rukama ukočilo. Poljubila ju je u kosu i ljuljuškala.

Aadil je ležao na kauču i gledao u plafon. Još uvijek je mogao osjetiti njeno tijelo pod svojim rukama. Vidio je njeno lice kad ju je vrhunac obuhvatio. Sad je znao njen okus, znao svaki pedalj njenog tijela. Mogao je da zažmiri i vidi ga kao da je tu pred njim. Prešao je dlanom preko usta i nasmijao se. Znao je da će biti tako. Puno strasti, dodira i tako intimno, da to za njega više nije bio samo sex. Bilo je to nešto mnogo više.  Bacio je pogled prema monitoru i vidio ju sa svojim djetetom u rukama. Ljubav koju je osjećala prema njoj bila je vidljiva. Njeno lice nije znalo da laže, bilo je kao ploča na kojoj sve stoji ispisano. Želio ju je. Bože, kako je samo želio tu ženu pokraj sebe. Pokraj Farah. Uklapala se u njihovu malu porodicu. Bila je onaj dio slagalice koji je falio kako bi slika bila potpuna. Ispravio se pun života i novopronađene sreće i obukao se i krenuo prema njima. Kada je prolazio kroz hodnik spustio je glavu jer nije bio spreman da se suoči s realnosti. Želio je da još uvijek uživa u ovom stanju, u ovom nemogućem snu.  Ušao je na vrata baš u trenutku kad je Sandra legla na bok s Farah omotanom oko sebe. Uzeo je prekrivač i prebacio preko njih.

"Treba joj dati sirup." Šapnula je Sandra. Klimuo je glavom i otišao po sirup u dnevnu sobu. Kad mu je telefon zazvonio u ponoć nije morao ni da pogleda ko je. Već je znao. S uzdahom je otišao do stola i javio se.

"Zdravo majko."  

"Zašto si budan u ponoć?" upitala je ona.

"Zašto me zoveš ako misliš da spavam?" upitao je Aadil već znajući da je njegova majka često zaboravljala na vremensku razliku.

"Dolazio je sestrin momak da je isprosi. Htjeli smo te nazvati da ti javimo sretnu vijest. Tek sam se sjetila koliko je sati kod tebe kad je već zazvonilo. Oprosti sine. Znaš svoju majku. Bog nek te čuva. Idi spavati.

"Budan sam majko. Farah ima temperaturu pa sam došao po sirup dok je Sandra čuva." Čim su mu te riječi izašle s usana htio je sam sebi jezik da izvadi.

"Sandra? Ko je Sandra? Šta ona radi u ovo doba u tvom stanu? Gdje je posluga? Pobogu, Aadile, molim te reci da nije ono šta mislim. Molim te, reci mi."

"Sandra je žena koja slika Farah. Farah je mnogo voli i nije htjela da se odvaja od nje. Nije ništa o čemu misliš. To je samo žena koja će otići čim završi svoj posao. Niko bitan."

Sandra je stajala na pragu kada je začula te zadnje riječi. Niko bitan. Teško je progutala, ali gorčina onog što je čula ostala joj je u ustima. Treptala je očima kako bi otjerala suze koje su se skupljale i prijetile da izađu. Polako je zatvorila vrata za sobom i vratila se do Farah koja je odmah omotala ruke oko nje. Poljubila joj je crnu kosu i naslonila glavu na njenu. Jedna usamljena topla suza kliznula je niz njen obraz. Zašto je očekivala da će neki tamo lijevi muškarac moći da je voli. Niko bitan. To je bila svim muškarcima u njenom životu. Tijelo za ispraznit se, toplota za ugrijat se i žena koja je služila za poboljšavanje vokabulara svojih uvreda.

Nije mogao da kaže ništa gore. Nebitna. Niko. Nije je priznavao ni kao osobu, kao ženu. Za njega nije bila ni biće s osjećajima. Da nije bilo ove male djevojčice tu ona bi već bila na putu kući. Da nije bilo Farah nikad ga ne bi ni upoznala. Kad je osjetila duboki uzdah tog malog blaga u rukama sama je uzdahnula.

Nakon što je završio mukotrpan razgovor s majkom želeći što prije da se vrati Sandri i Farah, Aadil je pokupio sirup sa stola i krenuo nazad. Nije mogao majci da kaže ko je Sandra. Nije imao snage niti je htio da kvari sebi noć. Želio je sam da što prije prekine razgovor, ali naravno njegova majka nije popuštala dok joj nije sve ispričao. Tako da sad kad se vratio njih dvije su obe ravnomjerno disale. Otišao je do Farah i probudio je samo toliko da joj da sirup i ona se opet uvukla kod Sandre. Prebacio je prekrivač preko njihovih ramena i spustio poljubac i jednoj i drugoj na obraz. Zatvorio je vrata i otišao u radnu sobu.

Sjeo je na svoju stolicu i nagnuo glavu. Ona euforija i sva lijepa osjećanja su polako isparavala. Njegova majka je bila onaj udarac realnosti koji mu je trebao. Kada je navela sve razlike i sve mostove koje bi morao da pređe do moguće sreće, postajalo mu je sve teže. Nije bio siguran da li ima snage da se suoči sa svim tim.  Kada je udario šakom od stol sve što je stajalo na toj tamnoj ebanovini se zatreslo. Njegove ekran se upalio i dočekala ga je slika koja ne samo da je bila završna pljuska u lice nego je i slomila njegovo srce. 

Tako lako je ukaljao sjećanja na svoju ženu. Zbog dodira, zbog poljupca. Zbog nekog trenutka strasti. Ukaljao je sva sjećanja koja je imao s njom zato što je bio slab na neku ženu. Ženu koja nije ona. Koja nije Farahina majka. Koja je počinjala da im znači više nego što je mislio da će ikada ijedna žena više značiti. Koja će da ih slomi kad bude otišla. A otići će. U to nije ni sumnjao. Povukao je ladicu i izvukao kristalnu čašu i bocu viskija. Iako nije bio alkoholičar i iako je bilo protiv njegove vjere, morao je da umrtvi sve u sebi te noći kako bi se mogao suočiti s onim što sutra nosi. A već je po težini u stomaku znao da ne nosi ništa dobro.

Popio je koju čašu i krenuo prema sobi. Glava je bila dignuta dok je prolazio hodnikom. Pustio je da ga svaka sačuvana uspomena pogodi u srce. Vraćao se u realnost, gdje ovo što je doživio nije moguće. Pogotovo ne sad kad je majka najavila da će doći kod njega na par mjeseci.

Obučen legao je iza Sandre i prebacio ruku preko oba ta ženska tijela i dopustio sebi da zadnji put uživa u onome što nikad neće imati.

Kada se probudio sam s Farah u zagrljaju znao je da je to trenutak kada se slatki san pretvorio u noćnu moru.