Ne postojim

I. Bijela boja

Mirna noć u maloj, seoskoj kući u blizini grada Chicaga. Nije tu živjelo puno ljudi niti se mogla čuti prevelika buka. Poredane su bile dvije, tri kućice pored jedne ceste koja je vodila do jezera. Prava idila. Svjetla su bila upaljena tu noć samo u jednoj kući, kući obitelji Mert. Stara, drvena ograda bila je na početku puteljka koji je vodio do svježe obojanih kućnih vrata. Bila su velika i imala su puno stakla po sebi. Čudno za kuću na selu je to što je ova kuća bila jako moderna i svježa. Imala je tri kata i predivan vrt. Vidjelo se da ženska ruka ima veliku ulogu u uređivanju kuće, a pogotovo vrta. Ruže, karanfili i ljiljani su bili svugdje razbacani okolo puteljka. Bio je tu i stari tobogan na kojemu su se nekada igrala djeca. Ispred ulaznih vrata visilo je zvonce koje je izrađeno ručno. Visilo je na konopcu koji je bio ukrašen školjkama i vrpcama. Iz te perspektive ova kuća bila je san svih snova, a u kući vladao je mrak. Za stolom u blagovaonici sjedali su muž i žena i raspravljali se kao inače. Svaki doručak, ručak i večeru oni su se svađali oko, većinom, istih tema. Letjele su grube riječi, a ponekad i stvari. Dok su se te drame odvijale , njihova kći Sara sve je to slušala u suzama. Vrijeme obroka je bilo jedino vrijeme kada su se njezini roditelji vidjeli. U ostatku dana majka je obavljala kućanske poslove, a otac je bio van kuće. Nitko nije ni znao kuda je taj čovjek lutao. No, ta večer je  bila tamnija nego ikoja do sada. Nakon večere koja je bila jako mirna svi su sjeli u dnevni boravak i gledali televiziju. Sari je bilo jako čudno što se njezini roditelji nisu posvađali da ju je to više zabrinulo nego ikoja svađa. Tiho je progovorila dok su njezini roditelji tupo gledali u televiziju bez ikakvog izraza na licu :" Je li sve u redu?" Majka je bezobrazno odgovorila :" Naravno , naravno. Nego kako nego u redu. Dok mi nemamo novaca za platiti j***** televiziju, on se povlači po hotelima i jede skupocjena jela." "Ušuti dok ti nisam zavezao jednu preko lica. Dijete je tu, zadrži svoje histerične činjenice za sebe", odgovorio je otac. "Ja nisam histerična, već si ti taj koji nam ruši dom. Misliš li o nama dok si u krevetu sa onom tvojom...", majka odgovara u suzama, a otac je prekida opalivši joj šamar. " A sada se gubi u sobu i da više nikada nisam čuo da tako pričaš pred djetetom o meni", rekao je i nastavio piti svoj viski sa ledom u staklenoj čaši. Sara je požalila što ih je išta pitala i šokirana je nastavila gledati televiziju. Cijelo vrijeme je razmišljala i nije znala što dalje, a ni što se događa sa njezinim roditeljima. Nakon nekog vremena otišla je prema svojoj sobi, ali prvo je svratila do majke da vidi kako je. Lagano je pokucala na vrata njihove sobe, ali tamo je bio mrkli mrak. Kada je upalila svjetlo život joj je u trenutku stao. Sara je na prozoru vidjela svoju majku kako stoji obješena. Zavjese su se vijorile na otvorenom prozoru, a njezino beživotno tijelo je visilo kroz njega. Sara je zanijemila i gledala taj konop koji je čvrsto stezao tanak vrat njezine majke. Njezine oči bile su pune suza baš kao i majčine kada je posljednji put napuštala njihov dnevni boravak. Sara je pala na koljena i zavrištala. Otac je odmah poletio prema njoj vičući :"Sara, Sara jesi dobro? Što je bilo?" Kada je vidio svoju ženu pao je na pod i udarao glavom. "Ne, ne, Mary . Ne , što si to učinila?", vrištao je. Nedugo nakon policija je došla i odnijela mrtvo tijelo. Pored njezinog tijela pronašli su oproštajno pismo  uprljano krvlju koje je glasilo:" Draga kćeri, ovo nije izlaz iz problema niti način za riješiti nešto kakvim sam te učila. Oprosti mi. Oprosti majci koja je zadnji drhtaj ruke posvetila tebi. Oprosti mi na tome što su zadnje riječi koje sam ti rekla bile grube. Koračaj kroz život sa snagom. Pobjedi svo zlo oko sebe i ne dopusti nikome da upravlja tvojim životom. Oprosti svome ocu. On je izabrao svoj novi život, a ja sam se svoga odrekla da bi on mogao živjeti. Voli te zauvijek, tvoja mama." Sara je pismo odnijela u sobu i čitala ga cijelu noć. Njezine oči bile su pune suza i nije mogla doći sebi od svega što se dogodilo. Tu noć nije mogla spavati pa je odlučila saznati zašto je njezin otac razočarao njezinu majku. Nije mogla ni misliti da će odgovor na to pitanje sam doći u njihovu kuću. Cijelu noć je pretraživala ali nije mogla pronaći nikakav odgovor. Nakon cijele neprospavane  noći dočekala je zoru. Rano ujutro otac joj je došao na vrata i rekao da se spremi na sprovod. Iz svoga ormara izvukla je crnu vestu koju joj je mama kupila za prvu priredbu u školi i obukla ju. Otišla je do majčine sobe i uzela njezinu ogrlicu. Laganim koracima je silazila niz stepenice do ulaznih vrata gdje ju je čekao otac. Kraj oca je ugledala mladu damu u srednjim godinama. Bila je sređena plavuša na visokim potpeticama koja ju je pozdravila pomalo umišljenim glasom:" Ćao draga , ja sam Liza. Za tebe Liz." Odvratila je : "Dobar dan ." Otac je vidio da je Sari neugodno pa je prekinuo ni započeti razgovor. Kada je išla prema autu Sara je zastala pored zvona na vratima i vidjevši konop kojim je zvono obješeno sjetila se te kobne noći. Sva  uzdrmana otišla je u auto. Dugo su se vozili prema groblju, no kada su stigli Sari je trebalo jako dugo da izađe iz auta. Na kraju je izašla i stala u prve redove sa ocem i Liz. Svi su tiho šaputali i komentirali kako njezin otac ima obraza već dovesti novu ženu i to na sprovod pokojne žene, ali Sara nije ni o čemu ništa znala. U jednom trenutku Sari  se pričinila njezina majka koja joj je pokazivala na Liz i govorila :" Ubojica, ubojica." Sara se počela trest i pala je na pod vrišteći da je Liz ubila njezinu majku. Odmah su ju podigli i odveli kući misleći kako je ovo sve previše za mladu djevojku. Tog popodneva probudila se na svom krevetu raščupana i uplakana. "Majko zašto si me ostavila? Tko je ova žena? Zašto si otišla bez objašnjenja i savjeta kako da živim? Majko za par dana je moj osamnaesti rođendan, a za našim stolom stoji neka druga žena." To je za Saru bio prijelomni trenutak. U drhtave ruke je uzela tablete i popila cijelu bočicu. Za nekoliko trenutaka pala je na pod i izgubila svijest. Sara  si je pokušala oduzeti  život. Na svu sreću njezin otac je bio u dnevnom boravku i čuo je kako je nešto palo. Prestravljen od već postojeće traume potrčao je gore. Nije ni prišao sobi, a kroz otvorena vrata ugledao je Saru na podu. Brzo je potrčao do nje i vidio da nije pri svijesti. Zazvao je hitnu pomoć koja je brzo došla i odvela Saru u bolnicu. Doktori su ju uspjeli spasiti jer je došla na vrijeme, ali ona više nije bila ona ista Sara. Kada je došla k sebi otac ju je posjetio u bolničkoj sobi. " Sara zlato, kako si?",upitao ju je. Sara ga je blijedo gledala i počela vrištati. "Sara , to sam ja tvoj otac nemoj se bojati. Zašto si to učinila dijete moje?", ponovno ju je upitao. Ona je počela bacati stvari i sa svojih ruku je otrgnula sve cjevčice  što su je spajale na aparate.  Doktori su čuli buku i brzo su ušli u sobu. Otac je morao napustiti sobu, a oni su ju zbrinuli u kratkom roku. " Gospodine , moramo razgovarati", rekao je doktor ocu. " Vaša kći  je prošla kroz veliku traumu i nakon pokušaja samoubojstva mislimo da bi opet bila spremna na isto. Uz sve to ona ne želi ni s kim pričati, ima strašne halucinacije i mislimo da je opasna po svoj život i život ljudi okolo sebe", rekao je odlučno. "Što mi želite reći doktore?", upitao je otac. "Smatram da vašu kćer moramo staviti pod kontrolu i da mora ostati ovdje primati određenu psihičku pomoć i terapiju", odgovorio je. Otac je znao o čemu je riječ i samo je kimnuo glavom. Nije znao kada će više vidjeti svoju kćer ni kakva će ona biti kada se vrati. Vjerovao je kako je to bila najbolja odluka za nju i za svih njih. Otišao je kući, ali to je bila teška noć i za njega. Ujutro je u bolnicu Sari odnio sve osobne stvari i odjeću. Ona je sjedala u kolicima ispred sobe i tupo gledala u zid. Lice joj je bilo blijedo, podočnjaci su se nadzirali s velike udaljenosti, a oči caklile kao kap vode. Otac je bio jako tužan i bilo mu je teško gledati što se dogodilo sa Sarom. Ostavio je stvari, poljubio ju i otišao kući. Stvarno nije znao kako je ovaj trenutak promijenio njihove živote zauvijek. Saru su smjestili u hladnu, bijelu prostoriju koja je bila poluprazna. Na sredini veliki bolnički krevet koji je imao puno kopči kojima su se vezali bolesnici. I točka. Velika crvena točka na zidu. Ne, ona nije postojala. Ona je postojala samo u Sarinoj glavi. Sara, krevet, točka i pet dugih godina u bijeloj prostoriji.