Creture of the forest (Croatian)

San

Ustao se i pošao za mnom.

Imao sam zli smješak na licu,baš se pitam kakav će Aaron biti zbog dijamanta.

Aaron POV

Polako sam otvorio oči i vidio svjetlost s prozora sobe,bijele zavjese su vijorile na blagom vjeru s balkona,čuo sam ptice kako pjevaju u blizini.Bio sam u bijeloj sobi,tabete su imale krasne šare na njima.Vrti mi se,svjelost mi je zaslijepila oči.

Stavio sam ruku na oči kako bih zaustavio svjetlost.Netko mi je primio ruku,crna figura čovjeka je sjedila pored mene na krevetu,ruku je približio sebi i pomazio je.Htio sam vidjeti tko je,znam da nije Arthur.

„T-t-tk—”, htio sam nešto reći,nije mi dao.
„Ššššš”, blago me utišavao „budi miran više će te boljeti ako se mičeš,u redu", poljubio mi je ruku,usne su mu bile tople.
Taj glas.. poznajem taj glas... tako je poznat,znam ga,sigurno,ali... ne mogu se sjetiti.

„Aarone,vidiš li me dobro”, crna figura poznatog glasa mi je spustio ruku na krevetu i pomoću svoje me je nježno pomilovao po obrazu.Približio mi se,mogao sam mu vidjeti oči boje šume u kasno proljeće,a u sredini su mu bile tamno plave.Vidio sam mu usne,crvene,a roze na rubovima,kosa mu je bila smeđa poput kora drveća,mogao sam mu vidjeti cijelo lice,izgleda blago i meko, poznajem taj glas,poznajem to lice.
Poznajem,ali... tko si ti?

„Aarone”, trgnuo sam se iz sna.Nije moguće da je bio san,nije moguće...
Pogledao sam prema prozoru,bio je mrak,vidio sam zvjezde kako sjaje u tamnom noćnom nebu,zavjese su bile crne sa sivim šarama.Soba je bila u tamnim bojama,ni blizu onom u "snu". Tabete su bile ukrašene crnim šarama.

„Š-što?”, pitao sam sam sebe,nije moguće da je bio san.Izgledalo je tako stvarno,pomalo i prestvarno... i tko je bio ona crna figura? Tako mi se činila poznatom.

„Aarone”, pogledao sam na drugu stranu od prozora,vidio sam Arthura.Njegova smeđa kosa je bila raščupana,bio je u nekom crnom odjelu,činio se zabrinut,činio se uplašen,nisam ga nikad vidio takvog.

„A-A-Arthure”, dozvao sam ga slabim i tihim glasom.Htio sam sjesti,pokušao sam diči bar glavu.
„Nemoj,moraš se odmarati, lezi,Aarone”, vratio me nazad.
„N-Ne!”, čudno me pogledao.

„Molim”, pitao me,počeo sam vidjeti ljutnju u njegovim smeđim očima.
„Mo-moram u-us-ustati”, rekao sam još jadnije,moram ustati sa ovog kreveta.Moram saznati tko se događa,moram znati tko je bio ona crna figura zelenih očiju boje šume i crvenih usana.

„Ne smiješ ustati”, gurao me nazad na krevet.
„Art-Arthure,molim te,moram ustati,moram ustati isti čas,ne smijem čekati”, molio sam ga,treba me pustitu,moram u knjižnicu ili kod Meride,ona isto sigurno zna to je bila da predivna crna figura.

Arthur me pogledao pogledom od kojih sam žalio da sam uopće progovorio ikoju riječ.Pogled mu se brzo smirio,primio me za ramena i nježno me stavio na svoje krilo,stavio sam mu glavu na rame.
„Arthure,oprosti,ali stvarno moram ustati,mrzit ću se ako ne ustanem”, rekoh.

Glava mi je bila kao na vrtuljku.
„Gdje moraš, odvest ću te tamo”,rekao je i ustao sa mnom u naručju.
„U knjižnicu,ali želim ići sam,važno mi je”, rekao sam,bojao sam se da će se naljutiti jer ne želim ići sa njim,prestao sam disati na nekoliko sekundi.

„U redu,imamo veliku knjižnicu,ima svakakvih knjiga,naći ćeš ono što tražiš”, krenuo je izaći van iz sobe. Pogledao sam si u ruku,bolila je iz nekog razloga,sjetio sam se Dylana i Arthura,zamahnuo sam glavom da to sječanje nestane.

„Smiri se,knjižnica je tu,doći po tebe za sat vremena,moram još nešto obaviti”, rekao je i došli smo pred velika drvena vrata.
Arthur je ispružio ruku i otvorila su se sama od sebe.Vidio sam ogromne police sa stotine knjiga,mogao sam vidjeti znakove na kojima piše kalve su kao krimiči,ljubiči itd.

Bile su tu i stolice i stolovi.Arthur me je stavio na jedan od stolaca,pigledao sam ga.Spustio se prema meni i poljubio mi čelo.
„Vraćam se za sat vremena,zabavi se”, rekao je i polako izašao iz knjižnice.
Pogledao sam još okolo,bila je predivna,vidio sam i neke slike nacrtane olovkom,kredom i ugljenom.
Sat je bio na jednom od zidova,na nekim policama su bile i naslonjene ljestve.

Ustao sam i počeo tražiti neku knjigu za snove,gledao sam kroz razne police,a tada sam čuo svuk zvončića.
Pogledao sam oko sebe i nisam vidio ništa što bi moglo proizvesti taj zvuk.

Bum

Trznuo sam se kada sam čuo da je nešto palo na pod,zvuk se proširio po cijeloj knjižnici kao jeka.
„H-halo?”, okrenuo sam se na drugu stranu.
Opet sam čuo zvončiće.Otišao sam do sljedećih polica i vidio veliku,tamnoplavu i prašnjavu knjigu na drvenom podu knjižnice.

Malo se otvorila i proizvela zvuk zvončića.To je ta knjiga koja mi treba.
Rekao sam sam sebi.
Prišao sam knjizi bliže i podigao ju te otpuhao prašinu koja je bila na njoj,knjiga je imala razne simbole nacrtane na koricama kao da je stara tisuću godina.

Na njoj je bio nacrtan krug,spojen koncima,špaga sa perijem je visjela sa kruga.Izgledao je kao tumač snova koji su imali razna plemena,vjerovalo se da svaki član plemena ima drugačiji i neprocijenivi san,oni su vjerovali da su snovi upozorenja ili lijepe vijesti.Znači onda ovo može pomoći da saznam tko je bila ona predivna crna figura čovjeka.

Odvukao sam se do stola sa tom teškom knjigom i opet malo otpuhao prašinu sa nje.Otvorio sam je i datkuno njene stare stranice,na njoj su bili nacrtani crteži indijanaca,oblaka,još tumača snova,dragulja,svega.
Još sam listao i vidio razne snove kao snovi o ružama,snovi o vjetru ili padanju.

„Kako da nađem san o onoj crnoj figuri?”, pitao sam samog sebe   „Znam da sam ga već negdje sreo,nije bio Dylan,niti Arthur niti Noah ili Helija,a ni Max,ali znam da sam ga sreo”, izdahnuo sam.

Naslonio sam se na stolac i zatvorio oči,čuo sam kako se stranice u knjizi okreću,brzo sam otvorio oči i vidio kako se knjiga zaustavila na jednom poglavlju.

San o crnoj figuru neznanca

Ali on nije neznanac...poznajem ga sigurno...
Htio sam početi čitati,ali sam čuo otvaranje vrata od knjižnice pa sam...

To be continued...

Prošlo je dosta od zadnjeg puta kada sam pisala dio😅

Vote,comment,follow pls😘
Recite mi što mislite o priči.