Njegova krila

Drugo poglavlje

Kyle's POV

Podignem ruku kako bih pokucao na velika drvena vrata, no u tome me spriječe glasovi koji dolaze sa druge strane. Prepoznajem glas pomoćnika moga oca koji odlučno govori: „ Ne možemo više čekati. Situacija svakim trenutkom postaje sve ozbiljnija. Moramo poslati naše ljude dolje kako bih ga pronašli i spriječili kaos prije nego i počne." „ Upravo tako,", sada se začuje glas moga oca, „ kaosa još nema, što nam daje vremena da dođemo do razumnog rješenja. Ne pada mi na pamet slati svoje ljude tamo, preopasno je." Sada mi misli lete jer uopće ne znam o čemu pričaju. O ratu? Kaosu? Zvuči kao da se to zahuktava već neko vrijeme, no je li moguće da me otac nije obavijestio o tome? Prije nego što uspijem pokucati vrata ispred mene se otvore i ugledam pokunjeno Malcolmovo lice.

 On me pogleda iznenađeno. „ Oh, Kyle, dobro jutro. Slobodno uđi. Vjerujem da ti i tvoj otac imate štošta za raspraviti." Kimnem glavom te nakon što uđem u prostoriju Malcolm izađe i za sobom zatvori vrata ostavljajući nas u potpunoj tišini. Otac stoji do prozora i gleda na borilački poligon vani. „ Znaš, kada si bio manji proveo bi sate na ovom terenu dolje. Vidim, to se isplatilo jer sa razlogom si naš najbolji vojnik.", kaže mi otac, „ Nadao sam se kako nikada nećeš morati iskoristiti te vještine na pravom ratnom polju. Vjerujem da si čuo naš razgovor maloprije." Nije me iznenadilo što je znao da sam pred vratima. Ipak naša obitelj i je posebnija od drugih po pitanju osjetila, snage i par ostalih stvari jer smo većim dijelom anđeli nego ostali. „ Jesam, ali ne jer sam prisluškivao, bio sam na putu da te vidim i izgleda da sam došao u pravom trenutku jer tko zna kada bi mi rekao išta da nisam sam čuo. Kakav rat? Kakav kaos? O čemu ste pričali? I zašto ja za to nisam prije saznao?", bombardiram oca sa pitanjima dok odlučno stojim iza njega čekajući odgovore.

 On se polako okrene i pogleda me ravno u oči: „ Hahh ", uzdahe otac, „ pokušao sa odgoditi ovaj razgovor što je duže moguće no vidim da je sada vrijeme da ti sve kažem." Ništa ne kažem već ostanem stajati na mjestu i čekam da mi kaže što se događa.

 Napokon počne: „ Već neko vrijeme na Zemlji je jedan čovjek koji ima teoriju o nadljudskim bićima sa posebnim moćima i krilima." „ Znači, ima teorije o nama?", upitam zbunjeno. „ Da, o nama.", nastavi otac, „ Ali ovaj je privukao pozornost Kadea jer misi da je pronašao način da Kadeu uzme moći." „ Da pogodim, sada ga Kade želi ubiti i živjeti zlobno do kraja života.", kažem ironično, „ Pa zašto Kade misli da je to stvarno? On je običan čovjek. Ljudi su poznati po tome što izmišljaju svašta jer im je stvarnost dosadna." Otac me pogleda ozbiljno: „ Zbog ovog bi se i mi trebali zabrinuti, jer on je sin tebi jako poznate osobe. Da ti pomognem, plavuša koja ti dolazi u snove. Poznato?" „ Adaline.", kažem tiho. „ Da. Adaline. Izgleda da je svom sinu rekla nešto više nego što je smjela. I to bi nas sve moglo stajati glave.", kaže otac sada već ljutito, „ Znao sa da sam se trebao pobrinuti za to ranije." Kada je to rekao kao da je sve stalo.

 Zar je otac znao da je Adaline imala sina? A ja nisam? I zašto bi mu Adaline govorila o nama? Pogledam u oca koji u mene gleda ne tako zagonetnim pogledom jer sam odmah shvatio na što misli: „ Čekaj, ti ne misliš valjda da sam ja..." Ne dovršim rečenicu do kraja jer je ludo da sam i ja pomislio na to, no otac dovrši umjesto mene: „Otac djeteta? Ne znam ni što da mislim. Nikada u povijesti našeg naroda se nije dogodilo da se Kail zaljubio u čovjeka. Ali ti si morao ići po svome bez obzira na to što sam govorio." Sada sam se ja počeo ljutiti: „ Zar misliš da sam to napravio jer sam htio? Da, bilo mi je jako zabavno zaljubiti se u nekoga za koga sam znao da ću morati ostaviti jer nismo iste vrste. I zato sam još s njom imao dijete a da nisam niti znao da ga imam." Odjednom otac snažno udari rukom od stol: „Dosta!" Odmahnem glavom u nevjerici.

 Zar on stvarno misli da sam toliko neodgovoran? To je nekako ironično s obzirom mojeg razgovora od maloprije sa majkom. Kada se obojica smirimo, blagim glasom kažem: „ Gle, razumijem da je ovo ozbiljna situacija, ali vjeruj mi, Adaline i ja, bilo je gotovo prije nego što je počelo." Gleda me sljedećih par sekundi, a onda naposljetku kaže: „ Bolje bi bilo za tebe, jer želim da ti odeš na Zemlju po tog sina."