Njegova krila

Sedmo poglavlje

Kyle'POV

Ulazim u Moonshine - bar koji je popularan po okupljanju svih vojnika i službenika u našoj zemlji. Kako po dobrom tako i po lošem glasu. Pa tako i moj tim nije iznimka. Zadnjih nekoliko mjeseci stanje u Dolini bilo je mirno pa tako i nismo imali puno posla, zbog čega naravno nitko iz tima nije bio sretan jer smo ipak svoj život posvetili svome poslu. A kako nema posla svoje vrijeme i novac troše na piće i djevojke. 

Kada zakoračim u bar sve oči padnu na mene i na sekundu nastane tišina. "Hejj, Kyle. Nismo se vidjeli..." zadere se Jake kada me ugleda, "pa.. Od sinoć hahaha!" On, Alex, Max i Maya sjedili su za stolom u kutu bara. Lijevo od šanka za kojim je stajao Jack - vlasnik bara, starije dobi i dugogodišnji prijatelj moje obitelji. Na putu do stola za kojim su oni sjedili pozdravio sam Jacka: "Hej Jack, kako ide ovih dana?" Nasmijao mi se: "Kyle, recite Vi meni. Kako Vaša glava? Sigurno nije najbistrija od svega što se jučer dogodilo." Odmahnem glavom pomalo posramljen: "Jack, mislio sam da smo se dogovorili za to Vi." Digne obje ruke u zrak u znak predaje ali ostaje nasmijan.

Dolazim do stola te sjedam na slobodan stolac. "I Kyle, što tebe dovodi ovdje tako rano. Mislio sam da se još oporavljaš od jučerašnjeg opijanja." Jake me počinje zafrkavati dok mu jedna od djevojaka koje je sinoć upoznao sjedi u krilu. "Pa ja sam otišao kući, za razliku od tebe." kažem mu na što on samo podigne čašu i ispije do kraja ono što je u njoj bilo. " A vi," pogledam u ostale, "jeste li se otrijeznili?" Max je blijedo gledao i na licu mu se moglo pročitati da nije baš najbolje. Maya me kao i uvijek, gledala kao da će svakog trena skočiti i ubiti. "Ovo je boljelo, moram priznati. Ali tebe se u ovo doba ne viđa u ovom dijelu grada." Alex je jedini, i to ne začudo, odlučio progovoriti.

 Naslonim se laktovima na stol: "Vjerovali ili ne, imamo posao." kada sam to rekao kad da sam ih zalio kantom hladne vode te su se svi odjednom trgnuli, ispravili se, te me ozbiljno pogledali čekajući da nastavim. "Napokon!" javi se Alex, "Skoro da mi je i dosadilo svaki dan ovdje sjediti." Par puta trepnem ne vjerujući da je on to rekao, no nastavim: "Dakle, idemo na Zemlju. Moramo pokupiti jednog čovjeka. Očekujem da će biti brzo, ako svi budemo sposobni." oštro ih pogledam. "Čovjeka? Idemo po čovjeka? Pa od kada tvom starom trebaju ljudi?" Jake me bombardira sa pitanjima. 

Par sekundi samo gledaju u mene čekajući da im dam objašnjenje: "Navodno je taj čovjek počeo kopkati po našem svijetu i moramo ga dovesti pod kontrolu prije no što postane problem." "Pa, barem ćemo se zabaviti. Dugo nismo bili na Zemlji.", Maya prva razbije šutnju.

"Dobro. Znate postupak. Pripremite se. Krećemo večeras." kažem im te se ustanem i izađem iz bara.