Njegova krila

Peto poglavlje

Rose's POV

Budi me iritantna zvonjava alarma. Nevoljko ispružim ruku i ugasim alarm. Zagrlim svoj jastuk pokušavajući još par minuta upiti toplinu svog kreveta. No znam da ako zaklopim oči čak i na minutu, zaspat ću i s tim kasniti na prvi sat, što nikako ne želim. Stoga se ustajem i nakon 15 minuta skroz spremna silazim dolje gdje također već spremni za stolom sjede mama i tata te ispijaju svoju jutarnju kavu. 

"Dobro jurto!" glasno pozdravim što ih oboje natjera da pogledaju u mene te mi također uzvrate pozdrav. "Hoćeš da te povezem do škole? Svejedno idem tim putem do posla." upita me tata. "Ne treba. Želim se malo prošetati. Ionako ću sjediti sljedećih 7 sati. Ali hvala ti svejedno." odgovorim mu. "Ja bi mogla iskoristiti tu ponudu za prijevoz. Nismo svi tako aktivni na uranak." začuje se još uvijek uspavan glas moje sestre koja nevoljko silazi niz stepenice i ulazi u kuhinju. 

"Dobro ja sad idem a po tebe Rose ću doći u 14:30 i vozim te kod dr.Greenwood kako smo se i dogovorili. Natalie, ti ideš kući... Kako?" mama izlaže svoj plan za danas na što samo kimnem glavom. Natalie svoj pogled sa mobitela prebaci na mamu: "Oh ne idem kući, idem kod Hanne da zajedno učimo za test." Na njen odgovor mama podigne jednu obrvu: "Ma zbilja..." Prije nego li počne njihova jutarnja prepirka ja se ustanem i pozdravim ih sve te izađem iz kuće.

Do škole mi treba nekih pola sata pa izvadim slušalice iz torbe te ih ukopčam u mobitel te stavim u uši. Dok slušam melodije svojih omiljenih pjesama lagano koračam po raznobojnom lišću koje je otpalo sa stabala i nagovještava nam dolazak jeseni. Kroz grane na drveću se provlače jutarnje zrake jesenjeg sunca i dodiruju moju kosu. Ulica je mirna i tiha a tu i tamo se podigne nekoliko listova nošeni laganim jesenjim povjetarcem. 

U daljini na trenutak ugledam crnu figuru koja mirno stoji. Osjetim trnce koji mi se spuštaju niz kralježnicu. Sljedeće sekunde figura je nestala. Kroz glavu mi počne prolaziti milijun stvari. No, odlučila sam ne razmišljati o tome i požuriti se prema školi.

Nakon nekoliko minuta došla sam do škole. Trebalo mi je nekoliko sekundi da dođem do daha jer sam trčala. Na ulazu škole vidjela sam Allie - moju najbolju prijateljicu. Plavooka brineta duge kose i stilom odijevanja kao da je upravo došla sa koncerta rock grupe AC/DC. Kada me vidjela na licu joj se moglo vidjeti da je zabrinuta. "Rose, jesi dobro? Što se dogodilo?" Prije nego što sam joj uspjela odgovoriti začulo se školsko zvono. "Dođi, ispričat ću ti u razredu." rekla sam joj i ušle smo u školu.

Nekoliko sati kasnije.

Sedmi sat je. Allie sam ispričala što sam vidjela na putu do škole. Ili koga? No ona mi je samo rekla da pretjerujem i da mi se vjerojatno učinilo. Složila sam se s njom. Iako mi je nešto govorilo da mi se nije samo učinilo.

Imala sam etiku zadnji sat. Volim etiku. A i profesorica je jako dobra. Sjedim u sredini srednjeg reda. Allie je odlučila ne pojaviti se na ovom satu jer navodno ima termin kod stomatologa. Iako ja znam da to nije istina već joj se jednostavno ne da sjediti na ovom satu. "U redu, iako ovo nije uobičajena tema kojom se bavimo na satu etike", počela je profesorica, "mi ćemo ipak danas pričati o tome. Tko mi ovdje može reći nešto... O anđelima?" 

Kada sam to čula, svaka stanica u mome tijelu se ukočila. Imala je pravo, na satu etike nikada nismo pričali o ovakvim temama. No ipak, nakon svega što se dogodilo, i dalje volim ovakve teme. Profesorica je gledala svakoga u razredu kao da smo plijen i kao da bira svoju sljedeću žrtvu. "John? Možeš li nam ti nešto reći?", profesorica prozove visokog dečka plave kose koji je sjedio u zadnjoj klupi do prozora. Na sebi je nosio sportsku jaknu u temi i bojama naše škole. Naime on je bio bek u momčadi našeg školskog tima. Tipičan onima kakve prikazuju u filmovima.

"Ne puno, gđo. S. No mogu reći da anđeli hodaju hodnicima ove škole.",  umišljeno kaže dok sjedi sa nogama podignutim na klupu i gleda Helen - školsku princezu. "John, molim te da svoje udvaralačke izjave ostaviš za vrijeme kada nisi na mome satu i da svoje noge spustiš na pod.", oštro ali pristojno kaže profesorica i nastavi svoju priču o anđelima te ostatak sata prođe za tren oka.

Nakon što je zvonilo izašla sam iz škole i na parkiralištu tražila auto svoje majke. Nakon nekoliko sekundi začula sam sirenu auta te se okrenula prema izvoru iz kojega je taj zvuk došao i kada sam shvatila da je to mama krenula sam prema autu te se smjestila unutra pozdravljajući mamu.