Njegova krila

Osmo poglavlje

Kyle's POV

Kada se vratim natrag u kuću odmah se zaputim u svoju sobu. Nakon što uđem zatvorim vrata te ih zaključam. Odem do ormara i svu robu sa vješalica maknem sa stane kako bih došao do velikih čeličnih vrata koja su na sredini imala digitalnu ploču. Svoj dlan desne ruke otisnem na tu ploču te pričekam nekoliko sekundi dok mi sustav očitava otiske. Nakon što se začuje zvuk koji mi daje do znanja da su vrata otključana ona se malo odškrine.

 Otvorim im do kraja te uđem u prostoriju u kojoj se počnu paliti svjetla na senzore pokreta. Unutra se nalaze dvije police, jedna nasuprot drugoj, i obje se sežu dužinom zidova u kojima su se nalazili raznorazni mačevi. U sredini bio je smješten stol koji je također imao police ugrađene ispod gornje ploče u kojima se nalazila moja kolekcija noževa. 

Stao sam na par sekundi i u sebi se divio svojoj kolekciji. Iako se nikada nisam javno hvalio, u sebi sam potajno bio jako ponosan na svoju kolekciju. Dobro sam pregledavao svaki mač dok se nisam odlučio uzeti onaj koji je visio na sredini desne police. Bio je to mač koji sam dobio kao nagradu sa turnira prošle godine. Mač crne drške koja je savršeno prianjala uz moj dlan dok sam ju držao i oštrica toliko oštra da bi se njome bez i malo problema moglo na pola presjeći i najdeblje stablo. 

Nakon što sam odabrao mač okrenuo sam se prema stolu i policama ispod njega kako bih uzeo nekoliko bodeža. Bodeže i mač odložio sam na stol i otišao po svoje odijelo i obukao ga. Bilo je to odijelo načinjeno od crne kože koja je uz moje tijelo prianjalo savršeno i svaki moj mišić isticalo savršeno na ovoj svjetlosti. Sa stola sam jednu po jednu oštricu stavljao na za to predviđena mjesta na svome odjelu. 

Nakon što sam sve stavio na svoje mjesto izađem iz svoje tajne sobe i čelična vrata zalupim kako bi bio siguran da se nakon što odem neće otvarati. Robu sa vješalica koju sam bio pogurao na strane vratio sam natrag gdje je bila. Vratim se natrag u sobu i sjednem na krevet. Glavom mi se počne motati milijun pitanja.

Zašto je otac od mene krio ovo o Adaline? Znam da ju nije baš pretjerano volio, niti je to pokušao kriti, ali ipak mi je trebao reći ranije. Vjerujem kako nije tek sada saznao za njenog sina. Ipak se sve sa Adaline dogodilo dosta davno. Mora da je na Zemlji prošlo barem 30 godina. Kod nas još više. Sigurno 100. Iskreno. U zadnje vrijeme baš i ne razmišljam o njoj. Prihvatio sam to. Prihvatio sam da bez obzira koliko mi je bilo stalo do nje, nikako nismo mogli biti zajedno. Jednostavno je bilo nemoguće. Jednini mi je smješno što otac misli da nju sanjam skoro svake noći. Ali to nije ona. Ne znam tko je to. Ali sam siguran da Kail nije. Sa Zemlje je. I svake noći pokušavam doći do saznanja tko je ona no svake noći je neuspješno. 

No, valjda je nebitno. To su samo snovi. Nadam se. Odlučim prestati razmišljati o tome. Ustanem se sa kreveta i pogledam se u ogledalo te prođem rukom kroz svoju crnu kosu. Zatim se zaputim prema vratima i po izlasku iz sobe ih zatvorim. Krenem niz hodnik te prođem kroz veliki hol u sredini kuće. Neki ovo ne bi nazvali kućom. Više je kao dvorac, s obzirom da ima 50 i više prostorija. Nakon nekoliko minuta nađem se na drugoj strani kuće i stepenicama se spustim u podrum. Tamo se nalazio veliki ured sa svom tehnološkom opremom i prepun ekrana i monitora. Među 30 ljudi koji tamo radi i koji su me svi pozdravili sa puno poštovanja, kao da sam kralj, nađem Elle. 

Elle je jako simpatična djevojka crne kose koja joj seže do ramena i koja se uvijek odijeva u "geek" stilu. Kada sam joj prišao ona je sjedila za svojim stolom i neprekidno tipkala na tipkovnicu takvom brzinom da nitko ne bi mogao shvatiti što piše, oči su joj bile prilijepljene na jedan od tri ekrana koja su se nalazila na stolu ispred nje i bila je toliko fokusirana na posao koji je u tom trenutku radila da nije ni primijetila da sam došao. 

Stanem pored stola i kada shvatim da me neće primijetiti namjerno se nakašljem. Ona se nakratko trgne i podigne glavu te me pogleda svojim crnim očima dok joj je svijetlost sa ekrana osvjetljavala lice. " Oh, gospodine, nisam Vas primijetila. Oprostite mi." kaže mi sa dozom uplašenosti, kao da ću je kazniti što mi se nije poklonila na samu moju pojavu. Nikada nisam volio kada se ljudi prema meni ponašaju kao da sam tiranin i kao da ako me krivo pogledaju, odrubit ću im glavu. Moj položaj je viši, no ipak mislim da ne utjeravam strah u kosti samo kako bi me ljudi poštovali. 

"Elle, molim te. Što smo rekli za to gospodine? " nasmiješim joj se u nadi da će se opustiti. "Da oprostite gosp.. Kyle, da oprosti." nespretno se ispravi i malo zatrese glavom kao da se treba razbuditi pa ponovo pogleda u mene i kaže: " Što te dovodi ovdje danas?" Nisam mogao suzdržati se da se ne nasmijem njezinoj zbunjenosti. Zatim se sjetim zbog čega sam došao ovdje: "Moj otac je rekao da ti imaš neke informacije vezane uz moju novu misiju." Na trenutak me pogleda kao da nema pojma o čemu pričam no onda se trgne: "Da. Misija. Da. Ovaj.. Samo trenutak." Opet počne tipkati kako se meni čini brzinom svjetlosti i za par trenutaka na jednom od ekrana se pojavi dokument. 

"Dakle napravila sam dokument sa svim potrebnim podacima. Mjesto gdje trebate ići, ime osobe, imena svih članova njegove obitelji, gdje radi..." "Da. Dobro. Shvatio sam. Jako temeljito svaka čast." prekinem ju prije nego što mi pročita cijelu stranicu i podignem ruku u zrak kako bih joj dao pet što i ona napravi. "Hvala Elle!" kažem joj te se okrenem i krenem prema izlazu. "Nema na čemu, šefe!" povikne za mnom koji sam se već približio vratima.