Naše zauvijek [✔]

Poglavlje peto: Damon

Činilo mi se nemogućim da sam je prije par minuta vidio, ali sam uvjeren da je to bila ona. Prepoznao bih je uvijek, nebitno gdje i kada niti nakon koliko godina neviđenja.

Osjećao sam se zbunjeno dok sam išao nazad prema kafiću gdje su me Taylor i Steven čekali, želio sam biti uvjeren da je to bila ona, a isto tako nisam želio da napravim probleme. Taylor i Steven su i dalje sjedili za stolom i ispijali svoja pića. Nisam znao koliko sam se zadržao, ali kada su me ugledali Taylor je ustao sa stolice kao i Steven i došli do mene prije nego što sam ušao u kafić.

"Izgledaš ko da si duha vidio, šta je bilo?" Upita Taylor, ali mu prema izrazu lica vidim da je i on vidio isto što sam i ja sam.

"Melina, tu je, u gradu je", uspio sam reći i Taylor je oprezno klimnuo glavom.

"Prošla je sad pored nas", rekao je kratko.

"Gdje je?" Upitam.

"Ne pravi scene", rekao je Steven tiho upozoravajući me. Otrgnuo sam se sa Taylorovog stiska i uputio mu pogled koji je govorio više od riječi, slegnuo je ramenima i pogledao u Stevena koji je potom sa njim krenuo prema jednom pravcu dajući mi do znanja da ih pratim. Išli smo par minuta u tišini sve dok nismo stigli do jedne slastičarne pod imenom MR.WELLS.

"Unutra je ušla sa crnokosom djevojkom", kaže Taylor.

"Nećeš ući za njima sad?" Steven se ubaci sa pitanjem zauzimajući ulogu razuma u ovom društvu.

"Koliko god to želio ne mogu", kažem sa bolom u glasu gledajući kroz prozor i zapazivši je za jednim stolom kako ispija toplu čokoladu. Bila je u roskastoj haljini koja joj je išla do ispod koljena. Uvijek je volila rozu boju i vidjevši je sada u istoj probudilo je neobjašnjive emocije u meni. Primjetio sam kako sam dirao prsten koji je bio na mojoj lijevoj ruci dok su mi oči bile pune suza.

"Hajmo sjesti negdje", predloži Taylor tihim glasom iako niko nije bio u blizini da nas čuje.

"Ne", kažem ne odvajajući pogled od nje "ne još."

"Primjetit će nas", kaže Steven.

"Neće, moram još malo da je vidim", prozborim i stisnem zube trudeći se potisnuti bol u prsima i suze u očima da me slome. Dvije godine su prošle otkad je vidio nisam i sad umjesto da je mogu uzeti u svoje naručje i držati tako upijajući njen miris moram da stojim van neke slastičarne i da je posmatram kao psihopata preko prozora. Boljela me ta činjenica što joj nisam mogao biti blizu, a njena blizina mi je užasno falila i bila potrebna.

"Damon", Taylor me povuče lagano za rame i ja mu to dozvolim polako se udaljavajući od slastičarne čije ću ime da zapamtim za ubuduće.

Nisam ništa rekao, a nisu ni oni. Hodali smo u tišini kraj kafića gdje smo maločas sjedili i zaputili se prema jednoj klupi nedaleko od njega. Sjeli smo tu i istog sam momenta spustio glavu na svoje dlanove pokušavajući da ravnomjerno dišem. Mozak mi je radio stotinu na sat i nisam se mogao obuzdati od razmišljanja, prolazilo mi je milion scena kroz glavu kako da joj priđem i šta da joj kažem, ali sam i dalje sjedio na klupi i nisam poduzimao ništa. Tijelo mi nije reagovalo na hladnoću niti na dodire, sjedio sam za klupom kao beživotno tijelo i čekao trenutak kada ću da se predam sudbini.