Naše zauvijek [✔]

Poglavlje petnaesto: Melina

Tmurno popodnevno vrijeme u kancelariji mi nije bilo od pomoći kada sam dobila novi zadatak za pisanje članka. Od osam ujutro sam sjedila za laptopom osjećajući bol na leđima i blagi umor sa glavoboljom, popila sam tri kafe i ispisala tri različite vrste članka koje mi na kraju nisu odgovarale tako da sam uzela i četvrti pisati počevši biti konačno zadovoljna sa onim što se stvara. Trebao mi je odmor.

U kancelariju bez kucanja i pozdrava ulazi Tiara u svom crno-mračnom izdanju, zgodna i samouvjerena kao inače. Hvala na uslišenoj želji za odmorom.

"Čitav si dan zatvorena u ovoj špilji od kancelarije", reče mi Tiara dok se naslonila od radni stol.

"Radim na novom članku."

"Da, zbiljna ozbiljna stvar zbog koje moraš da se izoliraš od svijeta. Idemo na ručak", bez daljnjeg čekanja je uzela moju ruku, a ja sam uspjela u zadnji tren spremiti napisan članak i poklopiti laptop. Uzela sam kraj vrata svoju torbu i jaknu, te zatvorila kancelariju i krenula Tiarom prema liftu. Ponašala se čudno, to sam odmah uspjela da zapazim kod nje.

"Hoćeš mi reći što si takva?" Upitam je, ali mi ona odgovori sa krivim osmijehom.

"Prvo me smiri, u suprotnom ću napraviti scenu."

Nešto stvarno nije bilo u redu sa njom, ali ozbiljno. Izašle smo iz lifta u tišini i susreli se sa bučnim Londonskim ulicama i ljudima koji su žurno prolazili pored nas. Tiara je krenula desno niz ulicu u svojim crnim visokim štiklama koje su stvarale monotonu melodiju, a ja sam ju pratila gotovo trčećim koracima.

"Uspori", kažem dok je uzimam za ruku. Tiara me na svu sreću posluša i uspori sa svojim koracima, u odnosu na mene imala je duže noge i puno više kondicije nego ja. Ne čudi me zapravo jer ide barem jednom sedmično u teretanu. Stigli smo do jednog malog restorana i naručile sebi talijansku hranu. Sjele smo za jedan stol i dok je Tiara šarala pogledom otkako smo izašli iz zgrade uspjela sam zaokupiti njenu pažnju par pucketanjima prstiju.

"Kaži mi šta se desilo kada si tako uzrujana."

"Antonio", prosikće "Antonio je bio."

"Antonio?" Ponovim to ime, no i dalje mi je nepoznato. Ne poznajem nikog iz našeg društva sa tim imenom, a čisto sam sumnjala da je Tiara imala poznanstva također. No bijes u njenim očima, ona mala iskra vatre što se krila u njenom karakteru je oživio samim spomenom tog imena i nije mi trebalo dugo dok nisam zaključila da je to osoba koju mi je jučer spomenula.

"Tip sa parkinga?" Kažem uz zabavljen smješak, a Tiara frkne takvom zajedljivošću da mi bude smiješno. Nikad je takvu nisam doživjela.