Naše zauvijek [✔]

Poglavlje devetnaesto: Melina

Prošlo je dvadeset i četiri sata od našeg viđenja. Dvadeset i četiri sata od poljupca. Još uvijek mi je nestvaran događaj, činilo mi se kao da sam bila u nekom filmu gdje se sve činilo savršenim i da će mi nakon poljupca doći sretan kraj. Ali život nije filmska scena gdje sve izgleda bajno i savršeno koliko god mi željeli da jeste. Vrtio mi se film u glavi sa Damonom i njegove riječi koje su krili jednu poruku koju nisam mogla da shvatim koliko god je puta prevrtala nazad u glavi.

Ne želim da te lažem, ali isto tako te ne želim izgubiti Melina, shvati to.

Zbunjivala me čitava ova situacija. Naposljetku mi nije negirao slutnje da je dio moje prošlosti, ali nije želio ni da potvrdi iste. Zar je moguće da je to istina? Zašto se onda ne mogu sjetiti? Zašto, dovraga, nisam uspjevala povratiti osjećanja neka koja bi bila ključ cijelom spletu pitanja koja su me mučila? Zašto sam se, naposljetku, nadala da ću nakon što se poljubimo probuditi ta sjećanja? To je bilo nešto što bi se dogodilo u filmu, ali ponovo moram da se opomenem kako život, posebno moj, nije bio film.
Trebala sam odmor od svega, trebalo mi je nešto ili neko da skrene misli. Pozvala sam Tiaru koja je rekla da će doći za pola sata. Trebao mi je prijatelj.

Došla je kod mene kako je i obećala. Pošto je bio petak navečer odlučile smo da prenoći kod mene. Došla je u crnoj trenerci i običnoj pamučnoj crnoj majici bez natpisa, njena duga crna kosa je bila svezana u jedan niski rep dok je njeno blijedo lice posve čisto od bilo kakve šminke. Izgledala je drastično nježnije i djetinjastije bez šminke i njenog stila oblačenja, ovako se činila manje nedostižnom i nedodirljivom. Isprva me nije ništa pitala, izbjegavali smo ono zbog čega sam je zapravo i zvala da dođe. Sjedile smo i gledale film kojeg smo par minuta ranije izabrale. Bio je u pitanju ljubavni film.
Sve bi bilo savršeno da nije došla scena gdje se glavni likovi prvi put poljube. Leptirići su mi proradili, a sjećanje na jučerašnji događaj me natjerao da vršcima prstiju lagano dirnem svoje usne i sklopim oči. Tiara to nije primjetila, ali nisam sumnjala da će me uskoro pitat o čemu je riječ zbog čega je došla kod mene tako iznenadno. Obično bismo se dogovorile dan prije da dođemo jedno kod druge na noćenje, ali ovog puta se to desilo sve u roku deset minuta.
Moj unutrašnji nemir nije odlazio čak ni onda kada se film završio i kada smo krenule da pravimo palačinke na Tiarin zahtjev. Stojalam pored nje praveći smjesu dok je Tiara pripremala tavu na kojoj će ih ispeći, posmatrala me cijelu vječnost u tišini sve dok nije progovorila:

"Bila sam dovoljno dobra drugarica da te odmah ne stavim na ispitivanje, ali više ne mogu izdržati", prišla mi je nakon što nisam ništa progovorila, uzela me je za obe ruke i oktenula prema sebi.

"Brineš me, kaži mi šta se to desilo od jučer pa si tako prokleto tiha?"

"Nije da već ne možeš pretpostaviti", slabasno se nasmiješim, ali to Tiaru ne uspije opustiti.

"Želim da znam situaciju, šta se desilo?"

"Moramo palačinke napraviti..."

"Mogu sačekati."

Tiho sam izdahnula i izvukla svoje ruke iz njezinih, nisam znala kako započeti, ali sam čula samu sebe i bujicu riječi kako izlaze iz mene prepričavajući šta se sve jučer desilo i završilo. Nisam mogla prestat pričati, nisam mogla da se zaustavim niti sam namjeravala, morala sam izbaciti iz sebe svoje brige i jedinoj osobi kojoj sam se mogla povjeriti povodom toga je bila Tiara. Možda nije mogla da razumije u cjelosti, ali je zato bila izvrsan slušalac i to mi je bilo trenutno potrebno. Nakon mog prepričavanja nastala je kratka tišina u prostoriji, Tiara me samo posmatrala vjerovatno i sama tragajući za nekim odgovorom koji bi me mogao barem malo da smiri i utješi. Pitam se da li se postavlja u moju situaciju i traga za riječima koje bi možda i sama željela čuti? Ponekad sam se osjećala kao totalni idiot dok sam pričala o svojim problemima što se prošlosti tiče, plašim se da me niko ne može da razumije i da će smatrati da pretjerujem i da mogu živjeti sasvim normalan život ukoliko se ne bih vraćala nazad tragajući sa svojom izgubljenom prošlošću. Ja, međutim, nisam mogla nastaviti dalje iako sam uporno pokušavala nakon godinu dana poslije nesreće.
Sjećam se da sam tad probala da se utapam u masu ljudi, pokušala sam sklapati prijateljstva i čak sam na prijedlog  tih prijatelja upoznavala neke muškarce koje bi možda mogle ispuniti moje kriterije i skrenuti mi misli od onog što mi je istrgnuto iz života. Nisam uspjela. Sjećam se da sam došla kući nakon jednog takvog sastanka i plakala, što zbog toga jer sam bila tužna zbog svog gubitka, što zbog toga jer sam bila bijesna na samu sebe jer sam stvarno imala nadu da ću moći povratiti normalan život.
Upoznavši Tiaru uspjela sam da se nekako priberem, iako to nije bilo ni približno mom idealiziranju, bila sam zadovoljna. Pronašla sam u njoj prijatelja kakav mi je tad trebao. Bila je sušta suprotnost, ali je ipak znala kad u kojim situacijama treba da reaguje i šta da kaže, uvijek je znala dame izvuče iz mračnog ponora koji me iz dana u dan vukao prema dolje, bila je tu kao ruka spasa, kao sitno svijetlo koje me držalo budnom.
Ali ovog puta je Tiara bila sasvim tiha, pogled joj je bio sa trunom izgubljenosti i sažalijenja. Privila me u svoj zagrljaj krhko i oprezno, kao majka što grli svoje dijete kada se plaši i plače. Taj me zagrljaj još više slomio, osjećala sam se kao jedina osoba na planeti koja se bori sa svojim emocijama koje niko ne shvata. Pustila sam suzu, preplavljena nekim novim, nepoznatim emocijama dok sam se borila protiv vriska koji je zapeo negdje na putu prema izlazu.

"Moram se sjetiti", izustila sam sebi na glas dok me Tiara jače stisnula osjetivši moj nemir "moram pokušati da se sjetim."

"Sjetit ćeš se", utješi me, ali to me samo razljuti. Znam da nije Tiara kriva ničemu što mi se desilo i što mi se dešava, ali sam svejedno povisila glas dok sam govorila:

"K vragu hoću, prošle su dvije godine. Dvije proklete godine otkako ga sanjam i nikad ne dođem do prosvlijetnjena, nikad mu ne vidim lice, nikad ne dobijem konačan odgovor. Samo izrezbarena sjećanja i tek nejasne glasove u pozadini. Moji roditelji mi čak ne pokušavaju pomoći. Koliko moraš biti sebičan da gledaš kako ti vlastito dijete pati, da si svjestan da mu možeš pomoći, ali ne želiš?"

Ljudi su zlo. Ne, zlo je u ljudima. Sebičnost, tolika sebičnost koja uništava sve što si gradio i što si želio u životu. Toliko inata, tolike laži samo kako bi zadržao silom nešto. Ne može suncokret ako mu tjeraš inat u hladu, ono će da vene, a ti ćeš uporno nastavljati da ga držiš u hladu neke sobe da stoji kao ukras jer upotpunjava sliku, ne mareći za potrebe cvijeta sve dok potpuno ne uvene i dok ga ne moraš na kraju izbaciti iz kuće. A suncokret bi mogao opstati duže samo da je dobilo svoje sunce.

Ovog puta će suncokret dobiti svoje sunce, pronaći će ga i osloboditi se tame. I ako sunce ne uspije spasiti suncokreta jer je na pola uvenuo, barem će zadnje minute provesti kao pravi cvijet suncokreta tačno ispod sunčeve svijetlosti.

Tu noć poslije razgovora sa Tiarom sam zaspala u miru i bez razmišljanja do kasno u noći. Isplanirala sam sve za sutra, svaki detalj i bila sam spremna da se borim za svoje sunce. Dvije godine sam venula, dvije duge godine bez svog sunca i potpuno sama. Gledali su kako venem i kako umirem i nisu mi željeli pomoći. Da li je ružno što ih mrzim zbog toga? Da li ću zbog toga u pakao jer sam se od njih udaljila jer mi nisu željeli pomoći? Možda sam i ja previše sebična jer ih ne mogu razumijeti, jer ne mogu to gledati kao pomoć nego patnju. Šta ako ja nisam bila u pravu, šta ako zapravo oni meni zaista pomažu? Ne. Odmahnula sam glavom krajem oka posmatrajući Tiaru pored mene kako je u čvrstom snu. Soba je bila tamna i tiha, mogla sam čuti Tiarino ravnomjerno i tiho disanje i svoje uznemireno. Moji roditelji mi ne pomažu. Koliko god im teško bilo saznanje da bi me mogli izgubiti nemaju pravo da me drže kao suncokret u tami. Venem, umirem i patim se, gledali su me kako patim i nisu mi pomogli. To im ne mogu zaboraviti nikad.

Okrenula sam se na bok i sklopila oči. Sutra ću da pronađem svoje sunce. Sutra ću da oživim ili da probam da oživim. Sutra, a ako ne uspijem sutra onda prekosutra, ako ne prekosutra onda za tri dana i neću ovog puta da odustanem, samo što ću ovog puta to raditi tiho poput miša, brzo i neprimjetno.