Poslednji poljubac

17. Violeta

"Violeta dušo, otvori oči" jesam li umrla? Tejlor me zove, a vidjela sam i kako je izgledao na onoj slici. Sigurno sam i sama na putu za pakao. Ne mogu otvoriti oči, nemam snage u tijelu da se pomjerim i hladno mi je. Bar mislim da jeste. Nikad nisam bila mrtva da znam šta je normalno da osjećam a šta ne. Samo vidim previše svjetla i ne mogu da se skoncentrišem. Kao da lebdin. Hladnoća i prejako svjetlo, ukočenost... Mrtvi ljudi se ukoče, sigurno je to, ali ....Kako? Šta se jebote desilo? Pokušam da se sjetim, ali poslednje što znam je da sam vidjela dvije Tese u automobilu gdje je ona bila? Kako su bile dvije Tese, koliko ja znam moja majka nema sestru blizankinju. To sam se pitala čim sam vidjela drugo lice i osjetila sam ubod igle u vrat. Mama me pozvala da mi da nešto... Ne znam više ništa. Trebala sam nešto da uzmem od nje. Oštra bol me probode kroz glavu i zastenjem od nelagode. „Violeta, samo otvori oči, molim te. Moram da znam da si živa" Živa??? Nasmijala bih se ali ne mogu. I šta ovako smrdi???

„Tejlore..." usta su mi previše suha, glas mi je grapav i imam osjećaj da sam se nagutala papira. Odvratan osjećaj mi je u ustima i muka mi je. Jesam li povraćala? „Gdje sam? Jesi li ti živ ili haluciniram?"

„Viki, nemam puno vremena. Pogledaj me i pažljivo me slušaj..." oči neće da me slušaju, kao da imaju sopstvenu volju i ne žele se otvoriti. Mozak mi je smušen, svaka misao koja prođe kroz njega je užasan napor.

„Ne mogu Tejlore, previše je teško" i boli, svaki pokušaj. Kao da moje tijelo nije moje i samo mi mozak radi i to pogrešno. I lebdim i tonem, ne znam šta je gore.

„Vezana si, pa osim glave ne možeš pomjeriti ništa. Drogirana si, već ti je neko vrijeme zlo i ako baš moraš da znaš gdje si, ovo je bolnica. Podrum i labaratorija za istraživanje. Silvia te dovela tu i svezala, a potom upucala tvoju mamu. Viki, duboko diši jer će povraćanje da te iscrpi do kraja i nećeš imati snage ni za šta" Previše informacija za moj tek probuđen um. Mama je upucana? Glava mi pulsira kao da sam udarila njom o zid. Sven??? Izbezumiće se od brige. Gospode, ko me tjerao da izađem?

„Previše je svjetla. Hladno mi je" promrmljam ignorišući sve ono što mi je rekao. Drhtaj prolazi mojom kičmom i pokušavam opet otvoriti oči, ali ne ide pa glavu pomaknem na drugu stranu, vrisnem od boli koja protutnji kroz moje tijelo. Mučnina mi se popne u grlo i povratim. Boli me želudac od naprezanja i imam osjećaj da sam razapeta.

„Droga lapi iz tebe, a i gola si. Neko te svukao" tek tad otvorim oči gledajući u stranu odakle zapravo i dopire Tejlorov glas. I on je nag. Jebote, pa kosti mu se vide. Njegovo tijelo je mlitavo visilo na zidu, nije mogao na noge, da se osloni, ali je bio svjestan. Krv sa njegovog lica je nestala ali plave masnice su bile posvuda. Skoro čitav je bio plav. Neke masnice su prolazile druge su bile svježe. Mučili su ga, a trenutno je u njegovom glasu bilo snage kakvu je samo neko na ivici mogao da ima.

„Koliko dugo smo ovdje? Koliko dugo sam bez svijesti?" nemam pojma zašto je to bitno, ali jeste. Moj život se završava i kako mi se čini ovo su njegovi zadnji momenti. Ovo nije po planovima. Ništa nije kako smo mislili da jeste i to je bilo za očekivati. Kad je šta do sad bilo po planu?

„Ti si ovdje treći dan, ja baš i ne znam... Znam samo da je ovo nekakva bolesna skupina luđaka koji žele nešto što ni sami ne razumiju ili ja nisam shvatio. Ono što sam znao o ovoj organizaciji je blijedo naspram onog što sam vidio ovdje" glas mu je bio tiši i znam da se napreže dok mi govori.

„Šta su ti uradili? Moraš da čuvaš snagu. Sven će doći po nas, spasiće nas..." trebala sam vjerovati u to. Morala sam. Ne mogu samo tako da prihvatim kako umirem zato što je to nekom zabavno.

„Ništa posebno, bar dok sam bio svjestan. Previše droge je u meni da bih i mislio kako treba ali mi od juče nisu dali ništa, osim infuzije koja me drži na životu. Nešto se događa ili se priprema nekakav događaj. Traže Dajanu i ti bi je trebala obezbjediti. Ona neće samo stajati i čekati da te ubiju i oni to znaju. Znači da će je namamiti po svaku cijenu a ja i ti smo samo usputna šteta" ni jedna ljudska jedinka ne bi smjela da bude nečija usputna žrtva. Ovo trenutno izgleda kao jedan od onih horor filmova. Znaš da ćeš umrijeti samo još ne znaš kako. Čak je i ubica poznat ali ne i mjesto kao ni to koliko bolesno će ići.