Poslednji poljubac

21. Violeta

Dišem, boli me... Pokušavam da izađem iz mraka, ali ne mogu, nešto me drži unutra kako da sam vezana. Živa sam, ali mi nije jasno kako. Nisam trebala preživjeti. Pokušavam disati ali što dublje udahnem bol je jača. Šta mi se desilo? Gdje sam? Zašto se ništa ne čuje? Ne mogu da se pomaknem i ne mogu da otvorim oči. Jesam li slijepa? Šta je sa mnom? Oštar miris hlora je prevladavao, čula sam i sopstvene otkucaje srca, svoje disanje. Onda su mi u misli nahrlile slike cijele slike. Vidjela sam sebe vezanu i golu, vidjela sam i dijete, dječaka koga su pripremali za muškarce, vidjela sam mnogo žena koje su za jedan fiks radile odvratne stvari. Vidim i krv, mnogo krvi, Tejlora kako ga sijeku i kako umire na moje oči i onda vidim nju i njene oči tako lijepe a smijeh ludački i nerealan. Vrištim a ne znam da li se čuje, boli me, ona se i dalje smije, mnogo je krvi i ne mogu da se otresem. Bol mi para grusi, leđa, butine... I dalje vrištim, čujem kako u daljini nešto pišti i kako lupa nešto. Glasovi su pomješani, neko me dodiruje, bode mi nešto u ruku... Hoću da se iskoprcam ali ne ide. Želim da me puste da me ne dodiruju, ko god da je tamo negdje samo hoću da me ne dira, da skloni ruke s mene i da se makne. Samoća.... Želim biti sama. Samo me pustite!!! Kako me ne čujete? Nemojte me dirati!!! Potom sam osjetila kako tonem i tonem, tioplota me obuzima, smijeh nestaje, glasovi prestaju i ne znam gdje završavam ali tako jako prigrim to mjesto i poželim ostati tamo gdje ne osjećam nikog i ništa. Samo ja i tišina. Napokon mir i samoća, bez igdje ikog, bez opipljive strave i paralizujućeg straha. Ne želim da se vratim tamo, ovdje sam bezbjedna.

„Je li normalno da se ne budi ovako dugo? Skoro je sedam dana prošlo od kako je u ovakvom stanju, doktore. Treba li da je prebacimo negdje u neku drugu bolnicu?" Dajana... Čujem je i pokušavam da je dozovem ali ona kao da me ne čuje, Ne znam kako da joj pokažem da je čujem. Zar doktor to ne bi trebao da zna?

„Nije svaka osoba ista. Njoj mozak vjerovatno radi moguće čak i da nas čuje ali tijelo ne reaguje. Mene više brine njeno mentalno stanje. Trebaće vremena da prihvati sve što se desilo i kad je skinemo sa terapije biće najgore. Lijekovi je drže sabranu i blokiraju jedan dio nje. Tek kad se probudi znaćemo na čemu smo" znači ja spavam a ne spavam i imam problem. Pa kako da otvorim oči onda?

„Reći ćemo joj sve kad se probudi i ako budete procjenili da je to u redu. Hvala vam" čujem kako mu govori, a potom korake i zatvaranje vrata. Ovo objašnjava kako sam živa, ali drugo ne... Silvia... Tejlor... Krv, mnogo krvi... Panika me hvata, pokušavam da se otrgnrm ali kako me sjećanja preplavljuju mene guši sve više. Upomoć!!!Pomozite mi!!! Upomoć!!! Vriska, duboko disanje, smijeh kao iz najgore noćne more, oči, oči me progone.... Pomozite mi, pomozite mi!!! Ponovo me grabe ruke koje ne želim, neko me drži, ja vrištim, da li me čuju kako vrištim? Zašto mi niko ne pomaže? Toplina se razlije po meni nakon uboda u ruku, tama me zove i ja je opet pozdravim. Ne misliti, to je jedino što će me spasiti. Blokirati misli, misli na njih... Na demone...

Ne znam koliko puta sam sanjala ili sam stalno proživljavala jedno te isto na javi, ali nisam mogla da pobjegnem od toga. Sven... Gdje je Sven? Zašto nije ovdje? Je li bio sa njima kad su došli po mene? Je li došao po mene? Sven! Sven!!! Čuje li me iko? Vrata se otvore i zatvore. Čujem korake. Neko je u sobi, stoji pored mog kreveta, potom navlači prekrivač preko mene. I dalje me sve boli ali ne kao onda kad sam prvi put došla sebi. Bič... Bič po mojoj koži. Nikad nisam osjetila toliku bol... Ne želim misliti o tome. Sven, Dajana, Derek... Bilo ko, samo neka kaže nešto.

„Djevojko ako me čuješ, probaj samo da otvoriš oči. Na sigurnom si, tu je mnogo ljudi koji brinu za tebe i ja ti pokušavam pomoći. Samo se probudi i reci nešto" nepoznat glas, grub ali prijatan. Budna sam, ali ne mogu to reći, kako da otvorim oči kad neće da me slušaju.

Nekoliko trenutaka kasnije soba je u potpunosti utihnula. Nisam dala da me obuzmu one strahote kojima sam svjedočila pa sam svoje misli poslala u prošlost. Svenu. Prisjećala sam se svakog trenutka koji smo skupa proveli od momenta kad je paralisan završio u kolicima. Svu onu hemiju je nemoguće ignorisati, a još manje ono što se zakačilo u srce. Razvilo se tako neprimjetno, nježno i toplo, neočekivano i tu stoji. Nisam mislila da ću ga moći voljeti toliko a ni na taj način. Svaka naša svađa i podbadanje je vodilo strasti kakvu nisam mogla ni da zamislim, vodilo je nečemu tako čarobnom i velikom, nespojivom, ali tako savršenom. Voljela sam ga bez obzira što je bio oštećen, meni je savršen baš takav kakav je. Volim svaki uvrnuti dio njega i jedva čekam da mu to kažem. To ću prvo da uradim kad otvorim oči. On mora da zna, ne mogu više da to držim u sebi. Ali šta ako me ne bude više želio? Šta ako je on prestao da osjeća, da me želi, posebno nakon ovog sad... Novi val panike je krenuo da me guši i počela sam da se gubim u sopstvenoj glavi. Ovo je loše toliko loše da ne znam kako ću se izboriti sama sa sobom. Pokušavam da uhvatim vazduha ali kao da me nešto drži za vrat i ne da mi da dođem do njega. To isto mi sjedi na grudima koje bole i fizički i emotivno. Raspadam se i nemam nikog za koga bih se uhvatila da ne eksplodiram. Ne, ne , ne....