Poslednji poljubac

20. Sven

Najveća greška cijelom timu bila je držati me sa strane. Jedini način na koji je Derek htio pristati da krenem sa njima bio je moje čvrsto obećanje da neću izaći iz kombija gdje su dva momka na četiri monitora pratili razvoj događaja. Samo ne znam da li je iko od njih računao da je moje ludilo u momentima gore od Silviinog i da ću napasti sopstvene ljude ako neko pokuša da me zaustavi. Nisam se mislio izložiti riziku ako ne budem morao, ali sam nekako od samog starta znao da ću ući na to mjesto i samo je trebalo malo svega da vidim na monitorima i da se pokrenem. Bilo je ružno za vidjeti u najmanju ruku, a kad ste vezani i kad vam se čini da je cijela stvar zapravo nešto što ne biste ni pomoslili da postoji tu nastaje problem. Svaki čovjek u sebi ima zvijer, neko se trudi da je kontroliše i ta zvijer spava, a moja... Moja je potrgala sve okove i ispušta urlik uništenja jer nikako ne može da prihvati to što vidi. Fizička bol postaje toliko zanemarljiva kad srce zaboli a duša se raspadne. Kad do mozga dođe žig surove realnosti sve se okrene, pa kako onda se se zaustavi nezaustavljivo. Ranio sam sopstvenog čovjeka jer nije htio da me pusti da prođem jer sve što sam mogao vidjeti je lice smrti i to ne samo svoje.

Gledate li horor filmove? Znate one gdje živim ljudima sijeku udove, ubijaju ih ili im vade organe pa ih jedu ili samo počupaju iz zabave??? E pa ovo u šta sad gledam je nešto slično tome. Svašta sam se nagledao u životu, ai ovako nešto još nisam vidio i imam osjećaj kao da sam nijemi posmatrač nečeg što ni za tri života ne mogu da prihvatim. Nisam Bog zna kakav čovjek, radio sam sve i svašta, ali hrpa poremećenih ludaka je daleko iznad svega što sam ikad doživio i ne bih da moram još jednom kroz sve to proći. Ni u snu. Kad vidim koliko njih je zapravo u svakom pogledu samo čovjek nikad ne bih povezao te ljude sa nečim kao što je ovo. Ko se još loži na ubistva iz zabave, na silovanja, na mučenja? Znao sam kad uđem u tu zgradu da će sve da dobije velike dimenzije ali ne i one nezamislive. Kao da sam došao u neki paralelni svemir gdje sam Đavo vlada. Propuštali su me da prođem i svakim pređenim metrom sam se više gušio. Pancirka je bila ono što mi je najviše smetalo, ali onda sam ugledao pozornicu, baš kao onu u teatrima. Sve do tad nisam imao opštu prestavu šta je to što oni nazivaju BAL, a sad vidim plesače u čudnim kostimima, klasična muzika svira u pozadini, a na sceni su... Bože moj!!!

Paralizovan sam fizički i sam mozak mi je stao kad sam vidio Viki kako visi na nečemu što liči na sto uništene kože i beživotnog tijela. Nisam mogao da vrištim, glas mi se zaledio u grlu,baš kao i sve misli. Nisam mogao ni da je spustim samo sam gledao. Krv joj je sa grudi silazila preko stomaka i kapala na tlo, bila je potpuno gola, a tip pored njenih nogu je ležao ranjen. Lokva krvi se širila ispod njega i podigao je glavu prema meni. Prepoznao sam ga, vidio sam ga prije.

„Skinite je odavde, odmah! Pokrijete je i skinite odavde!" u cijelom prostoru jednino je moj glas odzvanjao pored muzike koja je i dalje svirala. „Šta me gledate koji kurac? Skinite je sa ovog stola i pokrijte je!!!" neko je došao i izrezao konopce na nogama, a potom su pokidali metal oko ruku. Tijelo joj je bilo u potpunosti mlitavo, svo u ranam i krvi.

„Moramo je odmah odvesti u bolnicu. Puls joj je slab" ko god da je ispod te crne maske očito je imao sličn iskustvo.

„Daj je meni!" stavio sam pištolj pored svog boka i pružio ruke ka njoj."Ja ću je odvesti odavde" ja sa i kriv što je ovdje završila, sve je to bio moj prokleti propust. Ljutnja i bijes su tjerali moje disanje duboko, a njena glava je počivala na mojim grudima. Nepomična je, ali moja kolica nisu i krenuo sam prema izlazu. Pucnjevi su ponovo počeli i zastao sam. Ja joj ne mogu pomoći kao doktor, ali mogu ovo da završim za nju.

„Nosite je odavde. Ostavite nekom adresu bolnice gdje je smještena" dovoljno sam pričao. Vrijeme je da se nešto i uradi. Pogledao sam još jednom u to lice, jer jedino na njemu nije bilo nikakvog traga od dešavanja koja su se zbila ovdje. Da li će ikad znati koliko mi znači i koliko je zapravo volim? Prokleto vrijeme mi nije najbolji prijatelj, ovo mi nikako ne ide na ruku. „Ona mora da preživi po svaku cijenu" vratio sam se u dvoranu ravno u otvorenu vatru izvlačeći svoje oružije i nasumično pucajući.