Mislim Da Te Volim [𝐝.𝐦.]

Poglavlje 15

Sjećanja i kraj četvrte godine u Hogwartsu.

🐍

Nisam mogla vjetovati što se desilo. Uzela sam svoju omiljenu knjigu i krenula ju čitati. Nisam se baš mogla se usredočiti na knjigu.

On mi je bio u mislima kao i uvijek. Većinu mog vremena on provodi u mojim mislima. Ne znam kako mu to uspijeva, ali dobro mu ide.

Događaj koji se desio dok smo igrali Quidditch preplatao mi se po glavi.

"Si dobro?", uvidjela sam kovrčavu bujnu kosu kako brzo i hitro trči prema meni.

"Nikad bolje.", zaljubljena u njega, iz glave mi ne može izaći. Jesam li dobro?

"Stvarno sam se prepala kada sam vidjela kako padaš.", sjela je na krevetu pokraj mene. Gledala sam u njezine velike oči boje kestena.
"Hermiona, ne trebaš se brinuti. I sama znaš da meni nitko ne može ništa.", osim njega.

Nije me pitala nikakva pitanja kao 'Zašto si igrala za Slytherin?' , 'Zašto is uopće bila na utakmici?'. Puno mi je draža, kada me ne pita takva pitanja jer ne volim da netko odlučuje o mom životu.

-

Još jedan dan u Hogwartsu. Uskoro godina završava, pa se moram potruditi. Želim imati što bolji uspijeh u ovoj školskoj godini. Ne uspijeva mi baš.

Krenula sam na doručak, kao i uobičajno sjela sam kraj Hermione, nasuprot Harrya.
Harry je bio nasuprot mene, ali moje oči su gledale iza njega. U dječaka plave, kratke kose, sivih očiju i prekrasnog osmijeha, koji ne pokazuje baš često.

Kada sam shvatila da više jednostavno ne mogu, a da ga ne pogledam izašla sam iz Great Hall.

"Što je bilo? Svoje oči nisi mogla skinuti s mene?", rekao ne duboki glas za mene poput melodije. Znala sam tko je to. Tko drugi nego Malfoy!

Samo sad sam bila u problemu shavtio me je.

"Ne laskaj si.", pokušala sam se izvući, ali ne ide mi. Ponekad se pitam od kuda sam ja toliko samuvjerena da uzvraćam riječi slavnom Dracu Luciusu Malfoyu.

Približio mi se i bio mi je sve bliže. Srce samo da mi nije iskočila i preskočilo cijeli Hogwartsa, ako mi se još malo približi ostati ću bez srca.

Sad je već bio skoro pa nekoliko milimetara do mene, a srce mi je još uvijek bilo u grudima. Čudno!

Mogla sam osjetiti njegov vreo i topao dah kako grije moj hladni vrat.

"Što želiš od mene? Ostavi me na miru. Molim te.", trenutačno to je bila jedina moja želja.

On se udaljio i bez riječi vratio se u Great Hall. Ja sam cijelo posljepodne razmišljala o svemu. I na kraju došla do zaključka. Promjenila sam se.
Kako?
Više nisam ista. I fizički i psihički. Više sam povučena, a moj osmijeh nije toliko veliki, česti i lijepi kao prije. Je li to sve zbog njega?

On je moje srce osvojio davno, ali sada se ne želim mjenjati zbog nekoga, a pogotovo ne zbog nekog umišljenog dječaka.

Bolje je da ga se klonim. Ali kako?! Kada me moje srce ne sluša.

-

Spremila sam se za iduću sat i krenula prema učionici. Nečija ruka povukla me u stranu. Bio je mrak i nisam baš mogla vidjeti jasno tko je to.