KARANTENSKE KRONIKE

PROLAZAK VREMENA

Više ne osjetim kako vrijeme teče.
Da li prolazi brže? Ili pak sporije?

Iako ne dozvoljavam da mi svako novo danas liči na staro jučer, čini mi se da ne uspijevam.

Osjećala se krivom ili ne, prije ovoga nisam toliko razmišljala o prolasku vremena. Da, znala sam da utiče na sve i svakoga, ali sam se lakše pronalazila u tom ustaljenom i očekivanom prolasku vremena.

U ovim trenucima taj tok osjetim više nego ikada. Primjećujem prošle mjesece u izrasloj kosi. Valovi istih dana me nose po svakom uglu dobro mi poznatog stana, a oči su mi umorne zbog nedostatka novih vidika, svjetlosti ekrana i previše spavanja.

Čak je i slobodno vrijeme nestalo kada je sve što je donijela ova karantena postalo – svakodnevica.

•PO(R)UKA: Ništa ne traje vječno, a vrijeme ne čeka nikoga.

•NAJVEĆE DOSTIGNUĆE DANA: Vratila sam se stvaranju Karantenskih Kronika ili, bolje uklopljeno s današnjom temom - pronašla sam vremena za Karantenske Kronike.

•ZAHVALA: Zahvalna sam što mogu upravljati svojim vremenom i trošiti ga na šta ja želim. Zahvalna sam što imam moć i drugima priuštiti to isto.