KARANTENSKE KRONIKE

ŽIVOTNE ODLUKE

I eto, mene je voz života dovezao na onu stanicu životu na kojoj znaš da više ništa neće biti isto, kada se više nikada nećeš vratiti na već viđene stanice.

U meni je nestao sav haos. Sada sve ima smisla.

Više nisam ljuta na sebe. Nisam ljuta ni na koga, ni na šta.

Učvrstila sam vjeru u sebe.

Možda trenutno iz mene samo progovaraju sve one motivacione i girl power pjesme, ali osjećaj je predivan.
Vjerujem da se zrelost oslikava u tome da, kada shvatiš da se u životu jedino možeš i, još bitnije, moraš pouzdati samo u sebe, ne osjećaš usamljenost i poraz, već snagu i moć.

I eto, iako imam hrpu životnih odluka koje će sve stupiti na snagu u svoje vrijeme, najbitnija životna odluka mi je da se ne bojim. Da se ne bojim boli, reakcije drugih, budućnosti, sebe. Zatvaram ovo poglavlje svog života. Karantenske Kronike su...pa, ne znam u koju kategoriju bih ih svrstala jer nisu memoari, nisu dnevnik i nisu ni neka detaljna evidencija, a daleko su i od priče. Stvorene su takve u kakvom vremenu su i nastale, konfuznom i nepredvidljivom.

Ali, kao što bi uvijek i trebalo biti, završene su na početku nečeg novog.

PO(R)UKA: I eto, sada smo zatvoreni u četiri zida. Ko ste? Skriveni od pogleda svih, oslobođeni osuđivanja i očekivanja, ko ste? Pa šta god da ste, znajte da ste dovoljni. I da uvijek možete bolje, ako želite.

NAJVEĆE DOSTIGNUĆE DANA: Privela sam kraju svoje prve kronike i volim ih takve kakve jesu, pa kakve god da su!

ZAHVALA: Želim da ova zahvala objedini sve prethodne zahvale, a za kraj se zahvaljujem svakome ko je ikada došao do ove zahvale i ko će ikada doći!