Dveri Pakla [ Croatia ]

Poglavlje 22

Mezopotamija 3544 pr. Kr
Sumeransko carstvo

Brzi koraci odzvanjali su kraljevskom palačom grada Ur-a. Niz hodnik osvijetljen bakljama general Urbarra u punoj bojnoj opremi žurio je prema dvorani za primanja.  Žuta treptava svijetlost  svako malo mu je osvjetljavala umorno lice na kojem je stajao zabrinuti izraz. Nekada je volio šetati kraljevskom palačom, uživati u njenom bogatstvu i prisjećati se vremena kada su vladali kraljevi, a ne svećenstvo. Njegova obitelj imala je kraljevske krvi i oduvijek je osjećao da mu je sve ovo oteto, a moć uskraćena. Taj  preokret u vlasti dogodio se puno prije njegova rođenja i odgajan je da sluša i poštuje vrhunskog svećenika kao poglavara grada-države, no uvijek je imao osjećaj da bi on trebao imati moć nad njim. Zbog toga se cijeli život trudio postići što veći položaj. Danas kada je žurio na ratno vijećanje glava mu je bila puna drugih briga. Nije primjećivao bogate draperije, zlatne kipiće ni vješto ukrašene vaze. Jedino što mu je odjekivalo glavom bilo je - Grad će pasti.

Stigavši do velikih dvokrilnih vrata objema rukama se upro od njih i snažno gurnuo na što su se ona treskom otvorila. Glave dvanaestorice muškaraca okrenule su se u njegovom smjeru.

- Generale Urbarra kasnite!- prigovori mu Alun Kalin vrhovni svećenik i nesuđeni muž njegove prognane kćeri.

Njegove sjede obrve mrko su se skupile iznad tamnih očiju koje su probadale generala. Od kada se nije uspio dokopati njegove kćeri mrzio je generala. Čak ga je i sumnjičio da je izmislio cijelu priču da je obeščašćena i sakrio je od njega, no nije mogao nikakvih dokaza o tome. Od tada je nastojao da mu što više zagorča život, ali sada su mu generalove bojne vještine potrebne i mora obuzdati svoju mržnju prema njemu.

- Obilazio sam zidine.- opravda se general i zaustavio se pred velikim stolom na kojem je ležalo nekoliko karata od janjeće kože na kojima su bili oslikani bojni planovi.- Zidovi popuštaju, svakim danom sve je više stvorova pod njim. Eufrat presušuje. Ostaje nam zaliha za još tjedan u najboljem slučaju dva. Moramo izaći u direktni sukob.

- Sa čime? Nemamo dovoljno vojske.- javio se kapetan Alunove osobne garde koji je zamijenio Talisa nakon što je netragom nestao i poveo sa sobom petoricu najboljih ljudi. - Moramo stupiti u kontakt sa ostalim gradovima i spojiti se da zajedno udarimo na njih.

General ga prezirno pogleda. Kapetan je mlad i srčan, ali ne baš previše bistar.

- Znaš dobro da ni jedan naš čovjek nije dospio dalje od vrata da odnese poruku, a ptice pismonoše nam umiru čim se odmaknu od gradskih zidina. Zaštita koju je mag postavio ne štiti dalje od nekoliko stopa iza zida. Uostalom ne vjerujem da oni ne znaju što se ovdje događa. Prije bih rekao da su u istoj situaciji kao i mi.

Teška šutnja ispunila je mračnu dvoranu koju je osvjetljivalo nekoliko baklji na zidovima i mala uljanica na stolu. Svjetlost se odbijala o njihove oklope i gole mačeve dok su im lica bila tvrda od bezizlazne situacije.

- Zašto se ovo događa?- upita tiho mladi golobradi vojnik koji je tek prije nekoliko dana dobio čin i priliku da prisustvuje ratnom vijeću.

Alun podigne svoju gotovo ćelavu glavu i usmjeri pogled preko dugog orlovskog nosa u mladića.

- Bogovi su bijesni na nas jer smo ih prestali poštivati, zato su došli po odmazdu za našu izdaju.

- Ali ni jedan od njih ne izgleda kao naša stara božanstva.- mladi vojnik jedva je uspio prikriti drhtaj glasa zatim je automatski okrenuo glavu prema brončanom kipu bika sa rogovima poput polumjeseca, En-zu. Zaštitnik grada Ura-a, bog mjeseca i lord mudrosti.

Alun prati njegov pogled do kipa po kojem se sablasno prelijevala drhtava svjetlost.

- To je samo jedan od oblika u kojem se prikazuje. Njegov pravi oblik ljudski um ne može pojmiti.