Dveri Pakla [ Croatia ]

Poglavlje 18

Mezopotamija

Sumeransko carstvo

3545 god. pr.

Iznad male doline nebom su se valjali gusti tamni oblaci ne dopuštajući suncu da ugrije zemlju u koju se polako uvlačila studen dok je hladni vjetar šuštao kroz suhu, žutu travu. Hladnoća neobična za ovo podneblje polako se širila ostavljajući iza sebe pustoš. Gotovo spokojnu tišinu prekine bojni poklič zatim i glasni zveket udaranja mača o mač.

- Ponovo Urijene!- uzvikne mlada žena obraćajući se crnokosom dječaku koji bi naizgled mogao imati oko trinaest, četrnaest godina.

Dječak ponovi napad na ženu. Ona vješto odbije njegov mač i nađe mu se iza leđa.

- Moraš biti brži, Urijene.

- Bit ću brži, vježbat ću svaki dan.

Kala se nasmije svojem sinu koji je u dvije i pol godine izrastao do praga puberteta. Gledala ga je iz dana u dan kako se mijenja i gotovo naočigled raste. Već sad je visok, a bit će zasigurno i viši. Snaga mu je već sad veća nego kod bilo kojeg djeteta njegove dobi. Morala je priznati da jedva izdrži trening s njim i ruke ju užasno bole od siline njegovih udaraca. S ljubavlju mu je popravila neposlušnu crnu kosu i pogledala ga u srebrne oči.

- Vježbat ćeš nakon što uneseš drva za ogrjev i svježe vode.

- Da majko.

Predao joj je mač i nevjerojatnom brzinom otrčao prema šumi da pronađe suhih drva. Kala ga je ispratila sa smiješkom zatim zabrinuto usmjerila pogled prema gustim tamnim oblacima. Znala je da se ne sprema nevrijeme, ovo je posljedica širenja zla. Uskoro će biti vrijeme da se presele na neko dalje i sigurnije mjesto, no brinula ju je misao što će biti kad više neće imati kamo pobjeći. Laganim korakom uputila se prema svom trošnom domu dok je odvezivala kožne trakice kojima je sputavala svoju dugu crnu kosu da joj ne smeta pri vježbanju. Odlučila je na sina prenijeti sve što je ikada naučila od svog oca. Sve bojno znanje, vojne taktike i prljave trikove. Jednog dana Urijen će postati muškarac i bit će mu potrebno znati umijeće ratovanja. Primijetila je da njezin sin uči nevjerojatno brzo, a oružjem rukuje sa elegancijom koju posjeduju tek iskusni veterani. Ima urođeni smisao za borbu i sam usavršava neke pokrete koje mu je pokazala. Voljela je misliti da je to osobina koju je naslijedio od njenog oca koji je naj veći vojni general u carstvu. Isto kao i njen djed i pradjed. Svi muškarci u njenoj obitelji bili su poznati ratnici i vrhunski vojskovođe. Mnogi neprijatelji su se povlačili čuvši da na čelu carske vojske sjedi netko iz obitelji Urbarra, no neki glas joj je šaputao da je njezin sin ipak većinu svojih bojnih sposobnosti naslijedio od svog demonskog oca.

- Majko završio sam. Smijem li sada nastavit vježbati?

Mlada žena se u prvi tren trznula. Nije bila svjesna da je toliko zalutala mislima.

- Već si gotov?- upita ga sa čuđenjem.

- Da, unio sam drva za cijelu noć i pun mijeh svježe vode.

Kala prođe nekoliko koraka i proviri u kuću da nije dječak zbog svoje nestrpljivosti donio tek nekoliko grana samo da bude čim prije gotov. Prevarila se. Pletena košara u kutu bila je na vrh puna. Okrenula se prema njemu i začuđeno ga promatrala nekoliko trenutaka da bi mu zatim predala svoj kratki mač:

- Izvoli, kad se smrači vrati se u kuću.

- U redu majko.

Okrenuo se u sekundi, potrčao zatim preskočio nabujalu rječicu te navalio mačem na sad već ogoljeno deblo koje je koristio kao metu dok je vježbao. Kala ga je pratila zabrinutim pogledom. Svaki dan primijetila je neku novu sposobnost, bila je sigurna da prije nekoliko dana nije mogao trčati toliko brzo, a pogotovo ne preskočiti rijeku široku gotovo dvanaest stopa(cca 3,5m).