Dveri Pakla [ Croatia ]

Poglavlje 28

Mezopotamija 3544 god. Pr. Kr

Četiri mjeseca nakon bitke

Mlada žena teško je koračala kroz pustinjsku oluju koja je nemilosrdno bjesnila već nekoliko sati. Na trenutak je zastala da bolje namjesti maramu preko usta zatim zakloni oči rukom i nastavi dalje. Snažni vjetar vrtložio je pijesak oko njenih nogu i podizao rubove tamnog ogrtača kojim se omotala da zaštiti tijelo od prašine koja se zavlačila u svaku poru. Na trenutak je umorne oči podigla prema suncu na sredini neba.

> Vratit ću ti sunce i mjesec...

Učini joj se da je vjetar donio riječi bolno poznatim glasom. Ona se brzo okrene oko sebe dok joj je srce brže zakucalo u nadi.

> Svugdje bih te pronašao...

Riječi nošene vjetrom dopirale su sa svih strana i probadale njeno izmučeno srce.

> Tvoje ime znači olujni vjetar...

Kapuljača joj je skliznula sa glave na što je njena tama kosa poletjela na vjetru. Oči su joj se napunile suzama dok se očajno osvrtala oko sebe tražeći onoga kome pripada taj glas.

- Moja Miri...

Iako nošen snažnim vjetrom glas je bio nježan kao i onda kada ga je zadnji puta čula.

> Moja Miri...

Sklopila je oči i pustila da se njen um nastavi njome poigravati. Zamislila ga je kako stoji pokraj nje i smješka se onim svojim polu osmjehom dok mu srebrne oči zaigrano sjaje. Zamislila ga je kako ju drži u zagrljaju da ju zaštiti od vjetra. Gotovo je mogla osjetiti njegov miris i toplinu kože njegovih nagih prsa dok ju privija uz se i šapuće:

> Moja Miri...

Nije znala koliko dugo je stajala tako mučeći samu sebe, no kada je otvorila oči shvatila je da je oluja prestala.

Teško je uzdahnula i obrisala suze iz kutova očiju zatim skinula ogrtač i istresla pijesak iz kose. Mora nastaviti dalje. Što dalje od mjesta gdje je dobila i izgubila život. Odlučnim koracima nastavila je dalje prema sjeveru ne osvrćući se. Znala je da se nalazi u blizini Nemurske granice i da bi vjerojatno trebala krenuti na zapad da izbjegne susret sa nekim iz svog plemena no odlučila je da se neće skrivati od njih stoga je nastavila zacrtanim putem spremna na sve. Primijetila je kako se priroda polako oporavlja, kako se sve više udaljava od prolaza. Sitne travice i mali grmovi polako su izlazili iz suhe zemlje šireći listove prema suncu. Pustoš na zemlji zamijenila je pustoši u njenom srcu. Kako je sve više napredovala prema sjeveru primijetila je da nije više sama. Njezin vrebač bio je potpuno tih i neprimjetan dok ju je poput sjene pratio u stopu. Da nije i sama bila vješta u toj tehnici i učila od istih majstora tada bi teško primijetila da je netko prati. Vrebači iz plemena Nemur bili su vrhunski u tome. Iako su je nesumnjivo prepoznali nadala se da ju neće zaustavljati. Nije željela vidjeti nikoga od njih no tihi udarac bosih nogu o zemlju dao joj je do znanja da joj se želja neće ostvariti. Podigla je glavu i ugledala mladog muškarca potpuno umrljanog zemljom kako bi se lakše stopio sa okolinom. Njegova duga tamna kosa također je bila boje zemlje i svezana u punđu na vrhu glave. Na sebi je nosio samo donji dio kratke vojne opreme koja se sastojala od kratkih kožnih hlača sa pojasom za oružje. Stajao je mirno poput kamene stijene. Za neuvježbano oko bio bi gotovo neprimjetan. Iako su mu crte lica bile gotovo neprepoznatljive zbog kamuflaže, Miri je ipak znala tko stoji pred njom.

- Kako si Brune?- upita ga hladno, tek toliko da prekine tišinu.

- Odlično za razliku od tebe. Izgledaš užasno.- glas mu je bio drzak dok mu je iz svake riječi izbijao prezir.

Na njegov komentar odgovorila je šutnjom što je njega potaklo da nastavi.

- Spario sam se sa Lorom.- reče on i priđe nekoliko koraka bliže. - Za nekoliko mjeseci dobit ćemo novog ratnika.

Miri je znala da joj to govori u nadi da će ju povrijediti. Još uvijek joj je zamjerao napuštanje plemena.

- Lora je dobra ratnica. Dat će dobrog borca.

Bran je ljutito stisnuo zube i prišao još korak bliže i prosiktao kroz zube.

- Ti si treba biti na njenom mjestu. Naš potomak bio bi najsnažniji ratnik kojeg je pleme ikada imalo! Zakinula si svoj narod. Izdala ga! Ja sam bio savršen za tebe!

Miri je tužno odmahnula glavom.

- Nisi.

Odlučnim korakom krenula je dalje prošavši uz njega bez da ga pogleda.

- Ne vračaj se više ovamo!-povikao je za njom.

Nije reagirala na njegove riječi. Dobro je znala da se više ne može vratiti jer bi je ubili zbog izdaje. Zadnji put su je poštedjeli samo zato jer im je donijela vijest o najezdi demona zbog čega su se stigli pripremiti i preživjeti sa minimalnim žrtvama. Nije znala kako su se zaštitili od tame koja se širila iz prolaza i tjerala ljude u ludilo. Talisova vojska nosila je amulete koje je mag ispunio zaštitnom energijom tako da im zlo nije moglo pomračiti um. Svi su ih nosili osim Urijena jer tama je ionako bila dio njega. Njeno pleme je uvijek bilo snalažljivo. To je jedan od razloga zašto su preživjeli toliko ratova i osvajača. Koračala je prema sjeveru ostavivši iza sebe sve što je voljela i poznavala. Znala je da će je Bran pratiti sve dok se ne makne iz plemenskog područja tako da bude siguran da izdajica ne živi na njihovoj zemlji. Ubrzala je korak jer je imala osjećaj da joj njegov pogled probada leđa. Kada je konačno prošla visoku usku stijenu nalik na stećak koja je bila prirodna oznaka granice njihovog teritorija glasno je uzdahnula. Okrenula se još jednom iza sebe i prošla pogledom po brdovitom krajoliku. Nikoga nije vidjela no znala je da ju promatraju. Kimnula je glavom u posljednjem nijemom pozdravu i nastavila dalje. Čekalo ju je teško putovanje ispunjeno opasnostima i morala je biti oprezna. Odmaknula je tamni ogrtač i prebacila ga preko leđa zatim nježno pomilovala blago ispupčeni trbuh koji je svaki mjesec postajao sve veći. Nježni osmjeh osvanuo je na njenim punim usnama. Mora biti oprezna zbog blaga kojeg nosi pod srcem jer sunce, mjesec i zvijezde nisu jedini darovi koje joj je Urijen dao. Ostavio joj je i dio sebe. Ostavio joj je nadu da će njegove oči vidjeti u njihovom sinu.