Ljubav je kriminal

Ti si on?

Polako se budila, otvorila je kapke na pola, protegnula se i ustala. Izbuljila je oči, gledajući oko sebe potpuno zbunjeno. "Um? Gdje sam ja ovo? Ovo nije bolnica, a ni moja soba." gledala je svaku stvar u sobi i skočila sa kreveta.

Gledala je svaki ćošak sobe i došla do vrata. Povukla je za bravu, ali bilo je zaključano. "Šta se dešava?" već joj je glas promjenio boju. Povlačila je bravu već par puta i počela udarati rukama od vrata. "Hej! Ima li koga? Hej!!" snažno je udarala rukama, te je pogledala u svoje zažarene dlanove.

Pogledala je na prozor, ali je bio obložen šipkama. "Šta ovo treba da znači?" začula je glasne korake prema sobi i zvuk otključavanja. Omalo se odmaknula i željno iščekivala osobu sa druge strane vrata.

Odškrnuo je vrata i donio pladanj, na kojem je bio doručak. "Dobro jutro!" rekao je s smješkom i ušao unutra i stavio pladanj na radni stol. "Ti...šta ovo...šta ovo treba znači?" zbunjeno ga je gledala i on je slegnuo ramenima.

"Pa doručak." nasmijao se i izvukao stolicu, kako bi sjela. "Ne, ne, ne. Ne pričam o tome. Već... otkud ja ovdje? Zašto sam zaključana i gdje sam uopće?!" pričala je povisivajući ton. Smaknuo joj je pramen kose sa lica i odgurnula mu je ruku.

"Dobar tek." namignuo joj je i izišao i ponovo zaključao. Stojala je u čudu. Nije svjesna da je kidnapovana, da je odsad njegovo vlasništvo. Stojala je i dalje u čudu, usmjerila je pogled na doručak.

Sjela je za stol i počela da jede. Bila je pregladna, zasad mislila je samo na svoju sitnost. Kada je jela. Ustala je i sjela kod vrata, skupila je svoja koljena i naslonila ruke njih. Sjedila je satima tu, bez pomjeranja.

Opet je začula korake ka sobi i otključavanje. Hitrim korakom je ustala i bila spremna da istrči iz nje. Kada je otvorio, na njenom licu je shvatio što planira, te se nasmijao jezivo kao onu noć.

Pogled koji je usmjerila na vrata, otišao je na njega. Gledala ga je s dozom čudjenja. "Isto to smijanje sam čula onu noć" rekla je tihim glasom, gledajući u njega.

Izvadio joj upaljač i par puta ga kresnuo. "I upaljač" namignuo joj je. Sad ga je gledala sa dozom straha. Napokon je shvatila da je kidnapovana i da je zapravo to onaj dečko koji ju je stalno pratio i koji se smijao jezivim glasom i igrao se upaljačem. Sad ili tu noć, svakako bi bila kidnapovana.

"Nemoguće. To nisi ti." i dalje se uvjerala u pogrešno. Klimnuo je glavom, nabacivajući osmijeh na drugu stranu. "Izgled možda kaže ne, ali glas, smijeh i upaljač, ipak kažu da. Misty, to sam ja." na izgovoreno njeno ime, pogledala ga je šokirano.

"Ti... kako mi znaš ime? Nikad ti nisam rekla." osjetila je ono isto kao i tu noć. Srce je lupalo nenormalno, noge nije osjećala, jeza kroz kosti i krv se sledila. "Ja. Apsolutno. Sve znam o tebi. I ono što ti ne znaš o sebi, ja znam." slovkao joj je.

"Prihvati činjenicu i pomiri se s tim. Sad si sa mnom i spasa ti nema. Iz ove kuće nikad nećeš pobjeći, Misty." nakon tih riječi, Misty je utrnula.