Akademija

2.

"Izvini što kasnim." - rekla sam ulazeći u Timov auto.

"Nije problem." - rekao je.

Nakon par minuta vožnje, stigli smo pred akademiju. Danas nemamo predavamja u istoj sali, tako da se nećemo ni vidjeti. Ispred sam vidjela ekipu i pozdravila se s njima. Još uvijek nema tog Thomasa, želino iščekujem upoznavanje s njim, sinoć su ga stvarno nahvalili.

Između predavanja imali smo jednu pauzu, odlučila sam otići u kafić koji je u sklopu s akademijom. Naručila sam kafu, kafa je nešto što me vraća u život.

"Mogu sjesti?" - pitao je plavušan John. Simpatičan je, ima lijepe okice. Uz to je pun neke ludosti.

"Da, da." - rekla sam otpijajući gutljaj kafe.

"Kako ti se sviđa ovdje?" - pitao je.

"Pa odlično, samo se nadam da se neću morati vratiti kući, u onaj haos." - rekla sam.

"Zašto bi? Pa jedva si čekala ovo." - rekao je.

"Trebam posao, moram uskladiti i posao i školu i sve." - rekla sam.

Zatim smo ostatak pauze sjedili i razmišljali gdje bih to ja mogla početi raditi. Gledali smo i neke oglase na internetu, zapisala sam neke u moj planer. Poslije smo se vratili na predavanja.

Lutam ulicama i čudim se sama sebi. Imam toliko sreće da svaki objekat u kojem se tražila radnica, u koji sam otišla u prošlih sat vremena, je pronašao nekoga. Ne znam da li je do mene, ili je do tog dijela godine kada svima treba posao. Potrudit ću se danas pronaći nešto, inače će mi to biti prepreka u savršenom životu. Mislim, normalnom životu.

Baš kad sam izgubila svaku nadu i odlučila sjesti u jednu slastičarnu, na vratima je stajao natpis 'TRAŽIMO RADNIKE!'

Odlučila sam pokušati. Prišla sam djevojci koja je izgledala mlado, sićušno, ali u isto vrijeme i jako slatko i nekako kao da je zračila pozitivom, posebno osmijeh koji mi je uputila kada me vidjela.

"Dobar dan, izvolite." - progovorila je, no smiješak je još uvijek bio tu.

"Zdravo, došla sam na razgovor za posao.. Vidjela sam da se traži radnica." - rekla sam.

"Odlično, dođi sjedni." - rekla je i par sekundi nakon je sjela do mene.

"Pozvat ću Stipu." - rekla je i pozvala nekoga na mobitel. Par minuta nakon prema nama je išao čovjek u četrdesetim, mada je izgledao čak i mlađe. Neke crte su ga odavale, no izgleda kao da jebu formi.

"Dobar dan, Emily Smith." - rekla sam i pružila ruku.

"Stipe, drago mi je." - rekao je i sjeo do ljubazne djevojke.

Stipe je gazda, ispostavilo se da je Lena, ljubazna djevojka, njegova kćerka. Već par godina drže ovu slastičarnu, Lena ponekad pomaže, kada nema obaveze za školu. Lahko smo se dogovorili za smjene, rekla sam da se školujem i da neću moći raditi pune smjene. Stipe je rekao da razumije i da odmah od sutra krećem raditi. Radim smjenu od 16h pa do 22h. Sutra imam predavanja do 4, pa je tako sutra zbog toga. Ne bunim se, srećna sam. Slastičarna mi se svidjela, urađena je predivno. Ima svuda ukrasa, međutim nije nabacano sve. Svijetlo plava boja dominira, ima raznih motiva po zidovima.

Napokon sam došla kući, istuširala se i obukla pidžamu. Legla sam u krevet i samo par sekundi nakon, utonula u san.

Jutro je, 9h. Čujem zvono na vratima. Ustajem, onako sva raščupana i otvaram vrata.

"Tim, otkud ti?" - pitala sam ga začuđeno. Još je nosio i dvije kafe u ruci, u šoljama, ne plastičnim čašama.

"Donio sam ti jutarnju, pred školu." - rekao je.

"Kakvu jutarnju, vidiš da nisam ni oči otvorila." - rekao je, pokazala sam mu kuda da ide u dnevnu sobu, a ja sam otišla do kupatila obaviti sve što sam trebala.

"Lijep stančić." - rekao je.

Zahvalila sam mu se, pohvalila sam mu se novim poslom. Također, oko 10h imam predavanje, a on tek oko 12h, ali će me odvoziti. Kaže da ima nekog posla. Rekao je da se pomirio s ocem, sreća pa sam ga nagovorila da ide kući onu noć kad smo otišli u kafić. Htio je prenoćiti kod Johna.

Skoro je prošlo 10, kasnim. Ulazim na predavanje i prvo što me sačeka su riječi profesorice..

"Ovo se više ne smije ponoviti, Emily Smith." - rekla je, to je odjekivalo salom. Neugodno mi je i ne razumijem poentu toga, ok zakasnila sam. Moja je greška, ali opet.. Sala je puna studenata prve, druge, treće,.. Raznih godina. Ne znam više ni ja ko sve ima. Penjem se stepenicama i osjećam poglede svih na meni.

Vidim prazno mjesto, provukla sam se nekako između redova i sjela. Uzela sam mobitel i vidjela poruku od Tima.

"Nisi valjda puno zakasnila.". - Tim.

"Malo, ok je." - Emily.

Profesorica me samo odmjeravala. Odvratna je. Već mi ide na živce.

"Pazi, vidi ona sve." - rekao je muški duboki glas, okrenula sam se desno od sebe i tek primjetila da sjedim do dečka, koji me možda cijelo vrijeme gledao.

"Hvala." - rekla sam i ostavila mobitel u torbu.

Naslonila sam se i pažljivo pratila svaki njen korak. Danas 3h traje njeno predavanje, bez pauze. Pa ovo je drugi oblik pakla.

"Ukočila sam se." - rekla sam nenamjerno to na glas, bravo Emily.

"Isto mi je." - rekao je onaj dečko, kad sam ga malo bolje pogledala, vidjela sam da ima crne oči, i to neobično crne. Istaknute crte lice, lijepo oblikovan vrat, čak je i mirisao lijepo. Nekako, privlačno.

"Sviđam ti se?" - rekao je, a ja sam se blago nasmijala i kratko mu odgovorila "ne."

Poslije predavanja sam otišla do stana, presvukla se, ostavila knjige i obukla se za posao. Prvi dan, mora da bude najbolji. Bar se tako nadam..

- odlučila sam nastaviti ovu priču, mislim da će biti puna dešavanja. Ne znam da li da ubacim kao više glavnih likova ili da ostane na samo Emily i dečkima. Vidjet ćemo.. :)