PA

Uvod

Bila je sigurna da je njen plišani medvjedić živ, dobro, možda ne baš u ovom trenutku, nego po noći, kada nitko ne gleda. Zurila je u njegove staklene smeđe oči od kojih se odbijala svjetlost noćne lampice i zamišljala kako joj uzvraća pogled pun ljubavi, kako razgovara s njom, kako se igraju skrivača – to bi bilo tako fora! Nije da joj nedostaje ljubavi ili društva, no hajde, budući da je jedinica, priznaje da bi joj društvo ponekad dobro došlo. Ali,to nije razlog zbog čega je toliko žarko željela da oživi. Željela je to zato što ga voli. I potpuno je uvjerena da bi on bio njen najbolji prijatelj. Samo da oživi. Barem malo, malčice... na trenutak.

Plišani medo svijetlosmeđeg „krzna" i tamnih očiju držao je svoje šape uperene prema njoj, zauvijek zamrznut u pozi u kojoj nudi zagrljaj. Sjedio je gdje ga je i ostavila, odmarajući svoju punjenu pozadinu na krevetu devetogodišnje djevojčice. Luz je netremice piljila u njega, skretala pogled, a zatim ga brzo vraćala, sve u nadi da će Medo pokazati neki znak. Ništa. Kao i uvijek, Medo se nije dao preveslati i ostao je mirno sjediti.

Već nekoliko večeri zaredom, čvrsto bi odlučila probuditi se usred noći, samo bez navijanja sata, da ga zvonjava ne bi upozorila, nadajući se da će ga uhvatiti na „djelu". Međutim, imala je tvrd san i svaki bi put prespavala cijelu noć u komadu. Noćas neće, noćas će ga sigurno uhvatiti i dokazati da je u pravu: Medo nije samo medo.

Bilo je mnogo malih znakova kojim se Medo odao, ali bili su toliko sitni da ih nitko ne bi zamijetio, pogotovo ne netko od odraslih, ako ne zna na što treba paziti ; blago pomaknuta šapa, drugačiji načinsjedenja od onog kako ga je ona ostavila, nakrenuta glavica... Radilo se doslovce o milimetrima koje samo Luz može primijetiti, i sigurna je da joj mama ne bi vjerovala kada bi joj se povjerila. Rekla bi da se zabunila, da se igračke ne pomiču. I ona zna da je to istina, barem u većini slučajeva. Ali Medo je poseban: on se zaista pomiče. I kada ga dugo gleda u oči, sigurna je da joj uzvraća pogled. I zato ga je odlučila testirati.

Prvi put ga je namjerno položila točno na crtu gdje se spajaju rubovi njenog radnog stola, i ujutro ga je našla s jednom šapom malo preko ruba. Drugi put mu je namjestila glavicu tako da mu vrh uha dodiruje točkicu na zidu koju je napravila prije dvije godine s vodenim bojicama. I ujutro je bio odmaknut! Bila je toliko ushićena nakon što je ta dva puta potvrdila da se medo zbilja pomiče da nije mogla ni jesti od uzbuđenja. Po cijele je dane vukla medu sa sobom okolo i pomno ga promatrala, ali izgleda da se pomiče samo kada ga nitko ne gleda, razmišljala je razočarano. Zašto se ne pokaže pred njom?, pitala se žalosno.

Luz posjedne Medu na noćni ormarić i položi pored njega noćno svjetlo; gumenog miša kupljenog u Ikei prije nekoliko mjeseci.

„Pazi ga, ne daj mu da pobjegne", šapne mišu i legne u krevet.

„Luz, jesi li u krevetu?", upita njena majka s vrata i naviri se u sobu.

„Jesam, mama", odgovori joj i navuče pokrivač na sebe.

Mama baci brz ispitivački pogled po sobi kako bi provjerila je li sve u redu. Mama kao da ima super moći: primijetila bi svaki nered, potrgane igračke ili neku drugu nezgodu koju bi joj pokušala sakriti. Nehotice, Luz zadrži dah u strahu da će joj nekako pročitati misli i odvratiti ju od planova za večeras, te odahne kad se mamazadovoljnonasmiješila.

Ugleda medu pored Luz i uperi prstom u njega. Luz je pogledom slijedila njen prst do Mede i panično pomislila: „Ne sad, ne sad!" , i on ju posluša.

„Medo, čuvaj Luz", kaže mu ozbiljno, kao i svaku večer, a zatim cmokne prema njoj i nestane u hodniku.

Luz joj uzvrati leteću pusu i spusti glavu na mekan jastuk osjećajući umor i olakšanje. Sada se može posvetiti onome što je naumila.

„Noćas neću zaspati kao uvijek...", razmišljala je pokušavajući držati oči otvorenima dovoljno dugo dok se Medo ne ohrabri i oživi. U jednom djeliću sekunde, učini joj se nešto posve nevjerojatno: nekoliko se igračaka pomaknulo iza Mede i ona zapanjeno ostane zarobljena u međusvijetu, između sna i jave. Posljednja misao bila joj je: „Da sam barem lutka, sigurno bih onda vidjela Medu kako oživi ".

*

Kada se probudila još uvijek je bio mrak. Slabašno noćno svijetlo osvjetljavalo je dio sobe i pokazivalo put prema širokim, pritvorenim vratima. Luz se pridigne na jedan lakat iznenađena što se nalazi na podu i sjedne. „Jesam li pala s kreveta?", pitala se i uzbuđeno baci pogled prema mjestu na kojem je ostavila Medu. Teško se snalazila u mraku, krevet se nekako činio predaleko, a i stol kao da je viši nego inače. Ustala je i prišla svom radnom stolu, a zatim je

skoro izgubila ravnotežu i zasigurno bi pala od iznenađenja da se nije u posljednji trenutak uhvatila za naslon stolca koji iz nekog razloga nije imao onaj mekani dio već je bio tvrd, ali to nije bilo najčudnije od svega. Najčudnije je da jeMedinomjesto prazno! Cijelo ovo vrijeme je u pravu! Medo se stvarno pomiče po noći!

Uzbuđeno je krenula u potragu za nestalim Medom. Tepih je bio hladan i neprijatan pod njenim bosim stopalima, čista suprotnost od onoga kako ga je inače osjećala, a zrak je bio hladan kao da je mama zaboravila upaliti grijanje.

Tek kada je izišla na hodnik, shvatila je:

Ono nije bio njen stolac.

Ono nije njen tepih.

Ono uopće nije bila njena soba.

Nije se Medo pomakao.

Ona je otišla nekamo.

Ali kamo? I kako?

S posvemašnjim iznenađenjem, promatrala je ostatak nepoznate kuće u kojoj se probudila i razmišljala kako je tu dospjela? Hodnik je bio dugačak i taman, a na podu je bio parket koji je tiho škripao pod njenim koracima. Zidovi su bili prazni i visoki, bez veselih obiteljskih fotografija koje su krasile njen dom, a na kraju hodnika, spavao je... Tko? Zurila je u velika zatvorena vrata pored i ispred sebe i osjećala kako joj se dlačice na rukama podižu od hladnoće.Uzbuđenje i ushićenje koje je osjećala zbog mogućnosti da je Medo oživio, pretvore se u strah. „Gdje je mama? Gdje sam ja?", zapita se i osvrne oko sebe. Nadesno nije bilo zatvorenih vrata, već stepenice koje su vodile do kuhinje. Vidjela je sudoper s mjesta na kojem stoji zahvaljujući svjetlu koje je dopiralo izvana kroz prozor, i ona se uputi tamo. Možda uspije proviriti kroz prozor i vidjeti gdje je, dole sigurno ima telefon s kojeg može nazvati mamu. Zna njen broj još otkad je napunila sedam godina. Mama ju nije pustila van dok nije naučila sve brojeve napamet i morala bi ih izrecitirati svaki put kad bi odlazila kod neke od prijateljica na igru. Sada ih je ponavljala u mislima i obrisala suzu koja joj je curila niz obraz. Stepenice su tako visoke, morala se čvrsto držati sa strane da ne padne.

Došla je do kuhinje i, s poteškoćom, napipala prekidač visoko na zidu. Žuta svjetlost obasjala je cijelu prostoriju i otkrila uobičajen nered: nekoliko prljavih tanjura i šalicau sudoperu, perilica suđa je napola otvorena:čekada ju netko isprazni, a za stolom je bilo šest stolaca s podmetačima za jelo ispred njih. Ništa od ovoga nije joj izgledalo poznato, osim...Na jednom podmetaču je bila dječja čaša s likom Else kakvu je i sama imala, samo što je njena bila malo manja od ove. Ova čaša je... Zbunjena, prišla je stolu i posegnula, a tada ju netko grubo zgrabi s leđa iruka joj beživotno padne niz tijelo.