PA

2. Poglavlje

„Još uvijek si uvjerena da je Pa oživjela?"

Rava odmahne glavom.

„U pravu si. Sigurno sam ju ja sinoć ostavila ovdje."

Majka je šutke odgrizla komad kruha s maslacem i razmišljala o tome neko vrijeme. To bi bilo logično objašnjenje, samo što... nije istinito. Jer, sinoć je kasno bila tu, išla je popiti čašu vode, a usput je i pojela nekoliko kolačića. Da je lutka bila tu na vratima ili za stolom, vidjela bi ju. Štoviše, sudarila bi se s njom u mraku. Ali nije. Jer lutka tada nije bila tu.

„Misliš? Ja nisam sigurna, bila sam tu sinoć kasno i lutke nije bilo..."

„Mama... znam da se pokušavaš igrati sa mnom, ali ne želim se više pretvarati", prekine ju Rava sjetno i žalosno se zagleda u pod. Nikada neće zaboraviti Pa i što joj je napravila.Više nikada neće udariti niti jednu igračku. Čak niti u šali.

Majka uzdahne. Ovo je jutro postajalo sve čudnije.

„Imaš pravo", poljubi je u tjeme, " ionako si prevelika za te igre", kaže izagleda se kroz prozor iznad sudopera.

„A što je ono?", primjeti zbunjeno i približi se prozoru.

Rava bojažljivo ustane od stola i pogleda napolje gdje su susjedovi dječaci, dečki od pet, sedam i devet godina, izvlačili uništenu Pa iz kante. Lutka je na danjem svjetlu izgledala još stravičnije nego ranije, a da bi stala u vrećicu trebala joj je potrgati i drugu ruku. Rava pokrije usta dlanom i počne se tresti, a njena majka zapanjeno promotri prizor izmasakrirane lutke kojom su dječaci paradirali po svom dvorištu.

„Rava? Što si napravila?!"

Djevojčica zaplače i sjedne kraj njenih nogu.

„Ne znam, mama. Ne znam. Bila sam toliko ljutita što se nije htjela pomaknuti... Htjela sam da se pomakne, da vidiš da govorim istinu, ali..."

„Nije?"

Rava odmahne glavom.

„Ne, nije se htjela igrati sa mnom", kaže povrijeđeno i pokrije lice dlanovima. Pa ju je htjela napustiti i još je ispala lažljivica zbog nje.

Majka ju zagrli pitajući se je li sada pravo vrijeme da nazove onog dječjeg psihologa čiji je broj čuvala već nekoliko mjeseci u računalu.

„Ubila sam je", šmrcnu Rava tiho, a njena majka protrne.

„To je samo lutka, dušo. Nikog nisi ubila", kaže tiho i poljubi je u čelo.

Vani, dječaci su komadali ono što je ostalo od nesretne lutke, i ona užasnuto skrene pogled. Još dugo nakon tog jutra, slika uništene lutke joj se vraćala u mislima.

*

Luz otvori oči i počne plakati. Plakala je cijelo vrijeme dok nije došlamama , pa i onda dok ju je grlila, čak i za vrijeme nježnog tapšanja po leđima. Na kraju se umorila od suza i klonula u njenom naručju. Mama ju je nježno njihala na krilu i gladila po kosi, i to ju je utješilo. Željela joj ispričati što je doživjela, ali misli su joj bile zbrkane, a riječi koje je govorila nisu imale smisla. Uhvatila je mamin zabrinuti pogled i ušutjela.Ionako joj ne bi vjerovala, samo bi se još više zabrinula.

„Ružno si sanjala, dušo?"

Ona uzdahne i na kraju nemoćno potvrdi glavom. Možda, s vremenom, uspije i samu sebe uvjeriti da je sve bio samo ružan san.

„Što si sanjala, ljubavi?"

Luz odmahne glavom i zajeca.

Majka ju ponovno utješno zagrli i poljubi njeno toplo čelo. Neće ju dalje mučiti, možda je najbolje da zaboravi, umjesto da se prisjeća.

„Želiš li da ostanem ovdje do jutra?", upita a Luz prihvati šutke kimajući glavom.

Stisnule su se u njen jednostruki krevet i majka je ubrzo zaspala, izmorena od dugog dana na poslu i kućanskih poslova. Luz je mirno ležala u njenom naručju, ali svoje krupne oči nije zaklopila. Gledala je u Medu za kojeg je još jučer žarko željela da oživi, a sada se toga užasnuto bojala. Što ako se i on probudi, kao što se ona probudila u tijelu nesretne lutke Pa? Što ako se netko nađe zarobljen u tijelu njenog plišanog medvjedića i ne uspije se vratiti doma? Ona bi bila dobra prema njemu, to svakako. Nikad, ali baš nikad ne bi napravila niti jednoj svojoj igrački ono što je ona djevojčica napravila njoj. To je bilo strašno ružno. „Jako, jako ružno", razmišljala je proživljavajući ponovno trenutke straha i nemoći.Koliko god to željela, taj događaj nije mogla zaboraviti. Uništavanje lutke u kojoj je bila nije bila najgora stvar, najgori je bio trenutak u kojem je shvatila što je. Lutka. Igračka koja nikad nikome neće moći reći da je živa.

**

Od jutra, okrenula je novi list u svom životu. Izvadila je sve igračke koje posjeduje i pregledala svaku od njih. Niti jedna nije izgledala živo, no ona sama najbolje zna da to ništa ne znači, zato ih je prvo sortirala: plišanci na jednu stranu, lutke na drugu, a kocke, društvene igre i druge predmete za koje je manje vjerojatno da će dobiti „pa" pospremila je u zasebnu kutiju. Nakon toga, svaku je igračku pomno počistila; one čupave je počešljala a one koji su imali odjeću je skinula i zamolila mamu da im opere malena odijelca. Majka je prihvatila Luzin pothvat pospremanja i uređivanja lutkica, i čak se pritom i dobro zabavila. Nekako je predosjećala da je sve to povezano s sinoćnjim događajima, no nije htjela traumatizirati kći razgovorom o tome. Umjesto toga, pokazala joj je da je tu, , i da će joj pomoći u bilo čemu. Nakon nekoliko sati, svaka je lutkica zasjala u čistoj odjeći i s novim frizurama: pletenicama, repićima, pundžicama i ostalome što se dalo napraviti od njihovih kosa. Zadovoljno je promatrala kako Luz slaže igračke na police i brižno ih popravlja.

„Kao da to mogu osjetiti", prođe joj kroz misli i ona se nehotice strese. Koja užasna pomisao.

„Luz, ljubavi, kako si došla na ovu ideju?", upitala je oprezno.

Djevojčica se zadovoljno okrene prema majci.

„Ne znam, htjela sam da budu svi lijepi", rekla je i okrenula se igračkama. Sve su gledale prema njoj, uglancane i očešljane.

„E pa, mislim da si uspjela! Svi izgledaju odlično", kaže majka i potapša ju po ramenu. „A sada, moram ići, moram početi kuhati ako želimo što večerati", kaže i napusti kćerinu sobu.

Luz sjedne na sredinu tepiha ne skidajući pogled s igračaka kojima je okružena i duboko uzdahne. Ako ima nekoga u njenim igračkama, nada se da mu je udobno i lijepo. Ako je neka od ovih stvari dobila „pa", ona će o njima brinuti.

„Tu ste sigurni", obrati im se tiho i promotri hrpu plišanih medvjedića i ostalih životinja raznih boja i oblika. Nije se osjećala glupo. I prije je razgovarala s njima, a sada zna da ju možda zaista i čuju. Očekivano, niti jedna igračka nije se odala da ima „pa". Čak i da ju neka od njih ima, proći će još neko vrijeme dok ne steknu povjerenje u nju a da joj se otkriju. Ona to zna, ona je bila jedna od njih.

„Ja ću brinuti o vama", obećala je pomno ih promatrajući u oči.

„Ne trebate me se bojati, neću vam ništa", dodala je i sjedila još nekoliko trenutaka u tišini. Cijela je soba mirisala po svježe opranom rublju i sredstvu za čišćenje kojim je prebrisala sve igračke, sve je bilo savršeno čisto i uredno. Niti slično kao kod... Od sjećanja na onu groznu i neurednu djevojčicu Ravu, obuzimali su ju ružni osjećaji i nelagoda. Kada je začula majčin glas iz prizemlja, čak se i obradovala što ju je prekinula u tim mislima.

„Neću više misliti na nju", obećala je sama sebi ustajući s poda.

„Vratit ću se. Ako netko dobije „pa", nemojte se bojati", kaže neodređeno svima u prostoriji i potrči.

Izašla je iz sobe, ali nije ugasila svjetlo. Majka ju je zvala da joj dođe pomoći u kuhinji, i ona se veselo udalji od svoje sobe slijedeći miris luka i mesa. Nešto se ukusno kuha za večeru, zaključila je zadovoljno. Od silnog pospremanja je ozbiljno ogladnjela.