PA

5. Poglavlje

Ian je otpušten iz bolnice nekoliko dana kasnije. Nikad nije razgovarao s mamom o onom danu kada se dogodila nesreća, a tati nije mogao reći što je vidio, bilo mu ga je previše žao. Mama se trudila ostaviti sve iza njih, ali krivnja ju je toliko izjedala da je jedva mogla pogledati sina u oči. S vremenom se prestala truditi, a Ian je zagazio u tinejdžerske godine kada je ionako više vremena provodio vani, prkoseći svima, pa tako i njoj. On i teta Vera jedini se nisu iznenadili kada je mama zatražila razvod od tate. Ian je tada išao u prvi srednje i, u neku ruku mu je laknulo. Nije joj zamjerao što želi nastaviti živjeti, jer ovih posljednjih nekoliko godina joj je sigurno bilo teško: odnos s njim pukao je toga dana kada je imao nesreću, a brak s tatom, pa... za njega nije siguran kada je završio, ali sada zna dovoljno da zna da nije on kriv. Shvaćao je da neki ljudi ne mogu ostati zajedno zauvijek, i odabrao je živjeti s tatom.
Tata je bio uz njega svo ovo vrijeme nakon nesreće, i pomogao mu je da prebrodi noćne more koje su uslijedile vrlo brzo nakon otpuštanja iz bolnice. Mjesecima se budio mokar od znoja i uvjeren da je paraliziran. Isprva je vikao, i tata bi došao i ostao s njim do zore. Kasnije je samo jecao i stenjao, ali tata bi i to čuo: nije ga ostavio samog u sobi sve dok mu nije bilo posve dobro. Izvježbali su signal koji bi ga svaki put izvukao iz ružnog sna: tata bi primio njegovu lijevu ruku i blago ga povlačio prema sebi. Ian bi osjetio njegov dodir i probudio bi se, a tatin bi ga zagrljaj dočekao na drugoj strani. S vremenom, snovi su postajali sve živopisnij i manje strašni; sanjao bi da razgovara s igračkama i da se igra s jednom djevojčicom; ona bi ga nosila okolo i pjevala mu, a on bi uživao u njenom glasu i svježem zraku. Kako su godine prolazile, tako su i snovi izblijedjeli. I oni loši i oni dobri. Dogodilo se upravo ono što je dječji psiholog rekao roditeljima: „Dajte mu vremena, i biti će sve u redu".

Do trenutka kada je navršio petnaest godina i krenuo u drugi srednje, sve to bilo je zaboravljeno. I tako bi i ostalo da jednog sunčanog jesenskog dana nije ugledao nju: djevojčicu iz svog sna.

Bila je starija, ali siguran je da je to ona.

Hodala je po školskom dvorištu zadivljenog pogleda tipičnog za brucoše. Tek je krenula u srednju i sve joj je bilo novo, uzbudljivo. Razgovarala je s prijateljicom prolazeći mimo njega, ali ne pretiho, govorila je dovoljno glasno da čuje njen glas koji ga odmah vrati u prošlost. Ian se ukipi i osjeti poznati nalet panike. Od posljednjeg napada prošlo je više od tri godine, no taj se osjećaj ne zaboravlja. Ona ga ovlaš pogleda i nasmiješi se prijateljici, a njemu padne na pamet samo jedna riječ.

Luz.

Ime joj je Luz i oni se poznaju.

*

Sjećanje mu se vratilo u valovima. Prvo detalji, zatim pojedini događaji, a zatim i sve drugo: Luz, njena soba, ostale igračke, strah, paraliza, nemoć, pomirenje sa sudbinom, predaja. A onda oslobađanje. Vraćanje kući. Zaborav.

Nije mogao vjerovati kako je uspio sve to zaboraviti? Svaki dan, čekao ju je pred školom samo da ju vidi, svoju Luz. Poslije nastave, žurio bi na školsko dvorište da ju još jednom ugleda prije nego što ode kući. Vikend bi bio najgori. Ali ovaj je drugačiji: odlučio je, ide k njoj. Zna gdje živi, prisjetio se svakog detalja i prikuplja hrabrost cijeli tjedan, a danas je dan kada će joj reći tko je.

Srce mu je luđački lupalo u prsima dok je gurao pedale sve brže i brže. Odvezao se na drugi dio grada i vozao se po njenoj ulici sve dok nije izišla u dvorište. Sada je imala mlađeg brata na kojeg je trebala paziti.

„Hej...", obrati joj se i ona se okrene.

Dečko njene dobisramežljivo joj smiješio i prolazio prstima kroz gustu smeđu kosu. Imao je ravne zube i predivne jamice na obrazima, Luz ga nije poznavala, ali je osjetila neobičnu povezanost. Nešto u njegovom pogledu bilo je neobično; gledao ju je kao da ju poznaje, kao da je sretan što ju vidi. Ali, ona je sigurna da se ne znaju. Ovakav dečko teško da bi prošao neopaženo mimo nje ili njene dvije najbolje prijateljice. Pomisao na Saru i Aleksandru izmami joj osmijeh na lice. Zatomila je poriv da posegne za mobitelom i odmah im se javi, a onda joj naglo iščezne osmijeh sa lica i ona se zagleda u dečka ispred sebe.

Stao je i podigao ruke prema njoj, kao da nudi zagrljaj.

„Nisam ti stigao zahvaliti", reče joj tiho.

Luz pokrije usta rukama i zatomi vrisak. Svo ovo vrijeme pitala se je li uspjelo, znala je negdje duboko u sebi da je napravila pravu stvar, ali nije bila potpuno sigurna. Bilo je dana kada ju je krivnja izjedala, a bilo je i doba kada je bila potpuno uvjerena da je napravila jedinu ispravnu stvar.

„Jesi li to zbilja ti?", upita i približi mu se.

Vid su joj maglile suze koje su joj počele navirati.

Ian kimne glavom.

„Ne mogu vjerovati da sam ovdje", kaže i promotri kuću iza nje. Sve je upravo onako kako se sjeća iz snova. Osim trogodišnjaka koji je bacao loptu iza nje, njega nije bilo tada.

„Gdje si bio? Zašto nisi ranije došao? Ja... mislila sam... da nije uspjelo... Bojala sam se da sam vas..."

„Nisam znao da je sve bilo stvarno. Probudio sam se u bolnici i mislio sam da je sve bio samo san. Doktori su mi rekli da pacijenti koji se probude iz kome obično pričaju o živopisnim snovima... A onda sam te vidio u školi neki dan. I shvatio sam da to nije bio san."

„Onda su i ostali dobro?", upita ona s nadom u glasu.

„Siguran sam da su ok i da su sve sretno zaboravili".

Luz se opusti i nasmiješi. Napokon.

„Mogu li sada dobiti svoj zagrljaj?", upita on i ponovno podigne ruke.

Luz napravi još jedan korak i omota ruke oko njegova vrata.

Stisnuo ju je čvrsto i naslonio glavu na njeno rame, a zatim ju uhvati za obje ruke.

Luz ga upitno pogleda.

„Samo provjeravam da nemaš možda škare", kaže on i oboje se nasmiju.

KRAJ