PA

3. Poglavlje

Čim je zatvorila vrata, započelo je komešanje među igračkama. Počeo je plavi tigar, zatim bijeli polarni medo, onda lutkica koja glumi bebu, a nakon njih, počeli su se pomicati i ostali. Sveukupno, oživjelo je šest lutaka i sedam plišanaca. Rastezali su udove i češkali se.

„Kako zna za nas?", upita lutka smeđe kose u crvenoj haljinici.

Plavi tigar slegne šapama.

Smeđi Medo se počeška po bradi.

„Sinoć je nešto jako ružno sanjala... Možda je povezano s tim'"

„Što je sanjala?", upita Barbie lutka u raskošnoj žutoj šljokastoj haljini sjedeći u svojoj roza kočiji. Krenula je na bal na kojeg nikada neće stići.

„Ne znam, samo znam da ju je majka dugo tješila a ja sam joj bio pored kreveta i nisam se mogao pomaknuti cijelu noć jer je gledala u mene", požalio se.

„Ali, jedan ružan san ne objašnjava kako zna?", inzistirala je žuta žirafa.

„Kako znaš da zna?", upita polarni medo. Bio je najmanji od svih plišanaca i imao je tihi glas kojeg je bilo teško za čuti. Srećom, žirafe imaju odličan sluh.

„Ne znam kako zna, ali znam da zna. Nije ono govorila bez veze kao ranije, bila je sigurna da među nama ima... Kako nas je nazvala, onima koji imaju..."

„Pa", dobaci Barbie dosađujući se.

„Da, upravo to. Pa. Štogod joj to značilo."

Barbie i žirafa su najstarije u ovom društvu. Žirafa je preuzela ulogu majke i pazila je na ostale, dok se Barbie uglavnom držala po strani. Njih dvije rijetko su razgovarale, a onda kada i jesu, obično bi se posvađale.

„Možda nam može pomoći?", upita polarni medo s nadom u glasu.

„Baš. Kako bi nam ona mogla pomoći? Ona je samo dijete, kao i vi", dobaci Barbie.

Plavi tigar se češkao, a žirafa je njuškala svoje tijelo.

„Lijepo nas je uredila", ustanovi slonić pipkajući se sivom surlom po leđima, a žirafa se složi.

„Kao da je znala da smo tu unutra...", kaže tigar zamišljeno.

„Ali kako? Sigurni ste da vas nije vidjela po noći?", upita Medo tri lutkice koje su se oduševljeno promatrale u ogledalu. Imale su sve cipelice, čiste haljinice i ispletene kose, već dugo nisu izgledale ovako lijepo. Ustvari, nikad se nisu ovako vidjele, jer došle su u ova tijela kada su lutkice već bile prilično ofucane i oštećene od uporabe.

„Nas nije vidjela, mi ionako skoro nikad ne izlazimo iz svoje kuće", dobaci srednja lutkica i pokaže na veliku kućicu za lutke u kojoj su živjele zaboravljene od svih. Luz ih nije pogledala već mjesecima. Sada je već velika i stalno nešto piše u svoju novu bilježnicu sjedeći za novim stolom. Čule su da je krenula u školu i sa sjetom su se prisjećale dana kada su one bile važne srednjoškolke i družile se s velikima, a ne s hrpom klinaca i dvije dosadne odrasle zarobljenih unutar igračaka.

„Onda ostaju plišanci", zaključi Medo i okrene se prema policama na kojima su sjedile plišane igračke. Polarni medo je bio najmlađi i često se neoprezno kretao, pa je nehotice odmah pogledao u njega. Maleni se stisnuo u kut i odmahivao šapama koje su bile crne ispod. „Ne, ne, ja nisam ništa napravio", govorio je brzo i na rubu suza.

Medo odustane od prozivke i sjedne na mjesto na kojem je Luz maloprije sjedila. Ostali mu se pridruže i sjednu ispred njega u polukrug.

„Što sad?", upita jedna od tri lutkice.

Medo slegne ramenima.

„Ja sam za to da joj kažemo", kaže polarni medo.

„I što onda?", upita Barbie. Sišla je sa svoje kočije i pridružila se društvu na tepihu. U njoj se probudila nada da će, ako zajednički nešto poduzmu, možda i uspjeti osloboditi se.

„Neka nas odvede kući", šapne polarni medo i obriše suzicu s oka. Jako mu je nedostajala njegova mama, svaku noć je razmišljao o njoj i plakao zbog toga što ju više nikad neće vidjeti.

„Kući?", ponovi žirafa.

Ta pomisao joj izmami iskreni osmijeh na lice. Voljela bi se vratiti svom domu i obitelji, svojoj pravoj djeci. Samo kako, kad je zatočena unutar plišane životinje? Hoće li joj povjerovati da je to ona unutra?

„Misliš, da joj kažemo svoje adrese i da nas ona ovakve odvede doma?"

Izgleda da su i ostali razmišljali o tome jer su imali slične izraze na licima, a najmlađi su plakali i grlili se međusobno. Nisu svi jednako dugo tu, ali zajedničko im je da se žele vratiti kući, pa makar i u ovom obliku.

Ova djevojčica je njihova jedina nada. I Medo, on je ovdje najdulje, u njega imaju povjerenja i zato su sada puni nade očekivali što će iduće reći.

Najednom, vrata se otvore, i sve se igračke zamrznu na mjestima na kojima ih je zatekla.

Luz iznenađeno zastane na vratima i pokrije usta dlanovima kako ne bi povikala naglas i privukla majku ovamo. Uzbuđeno je zatvorila vrata, a zatim se okrenula prema igračkama koje su ležale na podu. Sjela je pored njih i čekala da se pokrenu, no to se nije dogodilo.

„Znam da ste tu, imate „pa", kao što sam i ja imala... U redu je, neću vam ništa", rekla je tiho i pogladila svog omiljenog Medu, a zatim i sve ostale.

„Ja ću paziti na vas", obeća im ponovno.

„Recite mi: što vam treba?"

Umjesto odgovora, jedna se olovka otkotura s njenog radnog stola i padne na pod. Luz okrene glavu prema stolu i opazi lutkicu koja je nepomično ležala na listu papira. Ustala je kako bi ju bolje promotrila, a zatim uzdahnula od iznenađenja. Na papiru su bila slova.

Ide već u drugi razred i zna sva slova i brojeve, ali ovu riječ poznaje još iz predškolskih dana.

Drhtavim rukama podignula je lutkicu s jednom rukom, a papirić drugom. Na bijelom listiću bila su ispisana četiri slova crvenom bojicom:

M A M A

Igračke žele ići doma, shvati ona zatečeno.

Stvarno jesu poput nje sinoć.

Zbilja su pravi, živi. I samo se žele vratiti svojim kućama, kao što je i ona sama htjela. Sve lijepo što ona može napraviti za njih nije niti približno sreći kad se vratesvojim obiteljima.

Luz ispusti suzu na papirić i pogladi lutkicu koja joj je ostavila poruku prije nego što se ukipila.

„Želim vam pomoći, samo ne znam kako... Vjerujte mi, znam kako vam je, i sama sam sinoć to proživjela... Bila sam zarobljena u velikoj lutki po imenu Pa, i onda se probudila ona strašna djevojčica i ja sam se ukipila. Baš kao i vi sada! I onda, i onda... ona je uporno htjela da se pokrenem, a ja nisam mogla, nisam mogla...", govorila je sve brže i brže sretna što nekome može ispričati što joj se dogodilo. Oni će razumjeti, oni jedini razumiju što je proživjela.

„...i onda me odvela u sobu. I bilo je grozno. Stvarno grozno... Mislim, ne bih se nikad vratila da me nije onako..."

I onda shvati što se dogodilo.

Odjednom zna što mora učiniti kako bi im pomogla.