Maria
Nekoliko meseci kasnije
Bila sam srećna žena. Mislila sam da na ovom svetu ne postoji ništa više što mogu da zatražim. Imam četvoro prelepe dece, dva dečaka i dve devojčice, fantastičnog partnera sa kojim jeste bilo turbulentno tokom godina ali smo se jako voleli povrh svega i bili privrženi jedno drugome. Ono što smo Pablo i ja imali se ne nalazi tako lako ali kad se nađe ne sme se ispustiti iz ruku. Odolevali smo svim preprekama koje nam je život poturao i iz svega izašli jači. Borili smo se sa sopstvenim osećanjima, nepoverenjem, zatim je Lejla bila u bolnici, mesecima smo je gledali strepeći da li će sve biti uredu sa njom i njenim razvojem. Kako je vreme prolazilo a ona bila super pametno dete koje nije zaostajalo za svojom braćom našoj sreći nije bilo kraja. Niko nije bio srećniji od mene a kad osetite tako veliku sreću ne možete a da se ne zapitate do kad će ona trajati i šta će poći naopako. Čovek je nekako navikao da se bori tokom života jer on nikome nije lak. I kad je sve uredu u njegovoj prirodi je da preispituje stvari i pita se da li će se uskoro njegov čitav svet srušiti i podsetiti ga da život nije med i mleko i da niko nema prava na apsolutnu sreću. Ona moja racionalna strana je uvek strepela i bila na iglama ali ona druga osećajna, koja je smatrala da se previše napatila u životu je navijala za ljubav i sreću i u stranu gurala sve loše misli. Planirali smo venčanje. Našu priču koja je od samog starta bila luda krunisali bismo brakom i zapečatili kraj jedne priče koja će do kraja naših života biti samo lepa jer bismo se borili za to. Maštala sam o tome kako izgovaram da, kako idemo sami na medeni mesec i uživamo u našoj sreći. A onda se on nije pojavio kući nakon momačke večeri. A onda venčanja nije bilo. A onda sam shvatila kako je život zaista surov i nema milosti ni prema kome. Ne bira žrtve i ne mari za bol i posledice koje im nanosi. Jedno vreme sam bila tupa, ubijena sopstvenim mislima a onda sam došla sebi i shvatila da ako ti sam ne uzmeš stvar u svoje ruke niko ti ne može pomoći.
Nikolajevič
Nikada nisam bio vernik koji bi se u teškim trenucima molio bogu i svecima. Verovao sam u boga, potičem iz hrišćanske porodice koja je poštovala boga i veru ali nikada se nisam molio ili odlazio u crkvu. Naučen sam da budem čvrst i stabilan muškarac i da suze nisu moje rešenje. Daleko od toga da sam bio bezdušan, samo naučen da sve držim u sebi i ne pokazujem emocije. Nikada nisam plakao a sada sam na ivici toga. Dao bih sve što imam da ovog trenutka promenim prošlost i da se neke stvari nisu desile. Da jedna žena nije ubijena, na granici da doživi nervni slom i prsne psihički. Da mari više o svojoj deci umesto što samo plače i vrišti. Da joj kažem da će sve biti uredu samo da dopusti vremenu da prođe. Rekao bih to sve ali nemam snage.
Gledam je kako pati i vene. Kako mesecima ne liči na sebe i polako umire. Onaj prelepi osmeh i sjaj u očima je nestao a zamenile su ga samo suze i mrak. Nije bila ni stoti deo žene koju sam poznavao a ništa nisam mogao da učinim. Svi su je gledali kako propada, brinuli se o njoj ali bez uspeha. Deca bi joj ponekad izmamila osmeh na lice ali i to je bilo kratko. Imala je pomoć dadilja, pomoć u kući i svi su bili sa njom ali je ona tonula sve više i više. Bilo mi je mučno da je gledam takvu ali ništa nisam mogao da promenim. Ni ja ali ni drugi. Meseci su prošli a ona je kopnila, svakog dana je odlazila na groblje i satima plakala sama. Govorila je koliko joj je žao i koliko ga voli i da bi sve dala za samo još jedan zagrljaj i ako je već moralo da bude tako makar da dobije oproštaj. Srce me je bolelo. Jedan dan, koji je trebao da bude pun veselja i slavlja zbog sklapanja braka pretvorio se u krv i suze i pokopavanje najbližeg. Nikad neću zaboraviti pištanje aparata i gomilu krvi i viku doktora dok se bore za jedan život.
Lili
Prošlo je nekoliko meseci od tragedije. Jedan mlad život se ugasio na jako ružan način, ostavljajući pustoš a mi smo ostali da se svakog dana podsećamo na njega kroz njegovu decu i ženu. Bio je dobar prijatelj, porodičan čovek, pravičan i uspešan biznismen bez neprijatelja i dugova. Čist kao suza a skončao je izrešetan držeći za ruku najboljeg prijatelja. Iza sebe je ostavio potonulu ženu i bebe. Mesecima ih gledam i sažaljevam ali ništa ne mogu da popravim. Srce me boli gledajući te male anđele kako nam se radosno osmehuju nesvesni da su ostali bez oca a mi pokisli i zgaženi nemamo snage da im jednako uzvratimo. Nisam bila preterano bliska sa njim, više su se naši muževi družili ali smo se poznavali i svaki put bi mi nekom šalom ili poštapalicom popravio dan. A sada ga više nema a moja prijateljica propada svakim danom sve više.
YOU ARE READING
Nesuđeni
RomanceOna je bila mlada i zaljubljena a on ju je povredio i ponizio. Sada je on oženjen a prošlost im se ponavlja. Drugi deo serijala Ljubav.