Božićna bajka ✓

🎄

"Moj život je toliko dosadan. Nikad se ništa ne događa."

Ovakve i slične rečenice ponavljam barem nekoliko puta tjedno. Poduzimam li nešto u vezi toga? Baš i ne.

Obožavam pjevati, navodno imam anđeoski glas ali nisam stigla dalje od školskog zbora. Nemam "ono nešto" (čitaj novac, dobre veze, sise, guzicu...). Uglavnom sve što je potrebno za uspjeh u tom famoznom svijetu glazbe.

Umjesto karijere pjevačice, izabrala sam brojke. Ili, bolje rečeno, brojke su izabrale mene. Nakon završene srednje ekonomske škole i fakulteta, posao sam pronašla u jednom trgovačkom lancu. Radim na obračunu plaća i omiljena sam osoba svim zaposlenicima svakog osmog radnog dana. Ostale dane me uopće ne primjećuju.

Sa svojih dvadeset devet godina ne mogu se pohvaliti stabilnom vezom niti nekom fatalnom ljubavi. Jednom mi je rečeno kako nisam materijal za vezu. Nisam se potrudila saznati što to znači već sam, nakon izrečenog, gospodina koji je to izjavio gotovo golog izbacila iz unajmljenog stana.

"Lucija? Luce?" iz mog sanjarenja i rezimiranja navodnog života probudi me starija kolegica, dobrodušna Barica.

"Kam si opet odlutala dijete? Si čula išta od onog što sam ti sada rekla?" gleda me blago, kao napuštenog psića.

"Nešto sam se zamislila", priznam sramežljivo na što Barica samo odmahne rukom.

"Čuj, ove godine firma organizira Božićnu večeru, ali u malo drugačijem angažmanu. Nešto kao dobrotvorna akcija, sav prihod ide za nezbrinutu djecu", izgovara sa žarom u svojim plavim očima dok me gleda preko vrha okruglih naočala.

"A Barek moja, ne vjerujem ja u te akcije. Najmanje profitiraju oni za koga se navodno organiziraju. I kako će uopće siroti trgovci išta donirati sa svojim jadnim plaćama?"

Iako je naš trgovački lanac najbolji u državi, barem što se plaća tiče, daleko smo od toga da si pojedinac može priuštiti odvojiti pristojan iznos koji djeca uistinu zaslužuju.

"Vidi je. Vječiti pesimista. Ti nisi čula za ono, zrno po zrno, pogača? Svatko će odvojiti koliko može, ako ništa ima nas. A ima tu i direktora, menadžera, valjda će se barem oni isprsiti."

Premda volim optimizam koji uvijek pršti iz moje Barice, ovaj put ću se teško složiti s njom. "Da, možeš misliti. Pa da jadni nemaju za sebe. Hajde, ako će se itko isprsiti onda je to sirotinja, kao i uvijek."

Barica odmahne rukom jer zna da se sa mnom nema smisla raspravljati. Uvijek kaže da ja i najvećem optimisti ubijem volju za životom.

"Idem do Marije u ljudske resurse. Ako šef naiđe, tu sam", Barica popravi vunenu haljinu koja joj se podigla prilikom ustajanja i krene prema vratima.

Marija i Barica su najstarije žene zaposlene u zgradi uprave, i naše majke kako ih često znamo nazivati.

"Da, da", kratko odgovorim i pokažem rukom neka slobodno ide, iako joj moje odobrenje nije ni potrebno.

Barica, Franka, koja je trenutno na bolovanju, i ja smo odličan tim. Pokrivamo jedna drugu kad god je potrebno, a sav posao odrađujemo i prije zadanog roka.

Nakon što Barica izađe iz ureda, glavu naslonim na ruku i nastavim se gubiti u svojim depresivnim mislima.

"Lucija, šef te traži. Hitno. U njegov ured, hajde, brzo." Barica me vuče za ruku dok ja pokušavam doći k sebi. Nedostaje mi jedan dio vremena. Jesam li zaspala? Netko me vidio i zato sam prozvana?

Igor je dvije godine stariji od mene i pravi je radoholičar. Na mjesto direktora došao je zasluženo, isključivo svojim radom i trudom. Svaka ženska osoba uzdiše za njim jer savršen je primjer muškarca. Privlačnog izgleda i bogat, aduti su kojima prvo privuče pripadnice suprotnog spola. Ostalo što dolazi s njim samo je bonus, a taj bonus impresivan je. Ne znam iz vlastitog iskustva, ali tako sam barem čula.